Pernova ljut

Materijalni ostaci, artefakti, koji datiraju iz prapovijesti, preko ilirskoga pa do rimskoga doba i srednjega vijeka svjedoče o proteklim vremenima i ljudima. Na prostoru zapadne Hercegovine (Huma) zbog poznatih nepovoljnih povijesnih prilika malo se što očuvalo. A i to je bilo sve donedavno nepoznato, zanemareno i zapušteno, nešto slučajno nešto namjerno.

I ostaci nematerijalne baštine – jezika i pisma, važan su izvor i svjedok prošlih vremena i ljudi.  Primjerice, ostaci usmene književnosti: legende, predaje, zagonetke, narodne pjesme, kao i onomastika; nazivi većih i manjih čestica (mikrotoponimi), kao primjerice na širokobriješkom području: Biloševice, Badnjača, Turak, Kitice, Kiteljuša, Kidžera, Magovnik, Mijačka glavica, Bratkovac, Osoje, Pakonik, Krgača, Čaljkušića put i antroponimi: Biloševići, Sukno itd. Oni svjedoče o žiteljima ovog kraja, o njihovim danas izumrlim imenima i prezimenima, o jeziku i načinu imenovanja zemljišnih čestica, tj. o hrvatskom imenoslovlju.

Prema istraživanjima našega najpoznatijeg onomastičara, Petra Šimunovića, zemljopisni su termini na hrvatskome jadranskom prostoru, a i drugdje, vrlo rano preuzimali funkciju toponima, primjerice Badanj za teren koji nalikuje na badanj. Oni su najbolje mogli predočiti određeni prostor i najlakše su bili prihvaćeni od lokalnoga pučanstva. Hrvatski je zemljopisni prostor morfološki dobro razveden i gusto imenovan, ali iznimno slabo onomastički proučen. S društvenim promjenama, iseljavanjima, napuštanjem stočarstva u pojedinim planinskim područjima i poljoprivrede u drugima mnoga su zemljopisna imena gotovo zaboravljena, a dužni smo ih čuvati. Ta imena svjedoče o  materijalnoj istini o prostoru kao i o nadjevateljima i korisnicima imena. To se sve posebice odnosi na Hercegovinu, tj. Hum gdje je istraženost nazivlja još slabija nego u Hrvatskoj, a iseljavanje pučanstva još veće.

 

Svako je ime kulturni i jezični spomenik, pouzdan vremenski i prostorni smjerokaz u određivanju migracijskih i kulturnih tokova, a posebice jezičnih. Imena imaju vrlo važno značenje za istraživanje materijalne i duhovne kulture određenog kraja i određenog naroda. Imena čuvaju jezične navike i opiru se promjenama na svim jezičnim razinama u bilo kojem dijelu svojega lika. Ti su likovi ukorijenjeni u narodu kojemu su imena baština naslijeđenih predaja, najprisniji izraz svekolikog sadržaja vezanog za jezik i zavičajnu povijest.

Kad su Hrvati stigli u svoju današnju postojbinu imenovali su svaku česticu zemlje i time pokazali da je taj dio prostora vrlo vrijedan i potreban za život i sva područja privrede od kojih su živjeli: poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo itd. Kako na području Hrvatske, tako i u Hercegovini nalazimo slične nazive manjih zemljišnih čestica, mikrotoponima, npr.: Dolac, Dočak, Krčevina, Vlaka, Draga,  Brižine, Lazina, Osoje, Lastve, Oplotine, Torina, Gradina itd.

Uz te uobičajene nazive manjih zemljišnih posjeda u širokobriješkom je kraju očuvan i naziv vrhovnoga slavenskoga boga, Peruna, Pernova ljut. Važno je istaknuti da neki izvorni govornici taj toponim izgovaraju Pernova ljut, a drugi Perinova ljut. Sjećam se tog naziva, odnosno usputne točke na putu od Vratla do škole na Dužicama od kad znam za sebe, al nisam ni slutila da to ima veze sa slavenskom mitologijom i slavenskim bogom Perunom. Često sam razmišljala što bi to moglo biti, Perun, al kako se izgovara Pernova ljut, bilo je prilično neprozirno i nejasno. Sve je razjašnjeno posjetom uvaženog akademika Radoslava Katičića Hercegovini i njegovim kratkim izvješćem o tome. Perin je hrvatski glasovni lik za praslavensko Perynь, a to je ime Perunove gore. Naziv ove hercegovačke ljuti još je jedna potvrda toga pradavnoga imena i sigurna potvrda da se tu doista radi o gromovitom bogu Perunu i njegovoj gori, tj. o osobitu mjestu njegova štovanja, njegovu svetištu. Prema Katičićevu tumačenju oblik Perinova ljut je još starije i vrjednije svjedočanstvo nego Perunova ljut. Praslavensko Perynь je prilično dobro potvrđeno na slavenskom jugu, a najpoznatija je moćna Pirin planina u bugarskom dijelu Makedonije. To je potvrda da su Hrvati kad su došli na ovo područje još vjerovali u svoje slavenske bogove.

Ipak, u ovom kratkom članku htjela sam nešto dodati o Pernovoj ljuti, iznijeti svoja sjećanja i dojmove.

Nedaleko Pernove ljuti nalazi se toponim Debela ljut, a označava velike debele kamene gromade. Okolo Pernove ljuti su starije generacije čuvale ovce i koze. Taj dio na kojem se nalazi Pernova ljut je zapravo zajednički, tj. općinski dio imanja, tzv. erar. Erar je stari romanizam, od lat. aerarium, ukupnost materijalnih dobara u državnom vlasništvu, državna blagajna. Na hrvatskom prostoru gdje je značajniji germanski utjecaj za taj se izraz upotrebljava posuđenica gmajna. To je izvedenica od njemačkoga Gemaine, potvrđena od 17. stoljeća, karakteristična za kajkavski, a govori se i u Hrvatskom Primorju, i Lici. Taj erar oko Pernove ljuti je državno zemljište  al ipak je podijeljeno na pojedine rodove, Kolobariće, Sopte, Škrobe, Lučiće, Pilipoviće. Oni su mogli koristiti taj dio šume, gdje raste jasen, kljen i nešto manje grab za ispašu ili za manjanje grma za zimsku hranu stoci, tj. piću. Premda je to erar granica, tj. mejaš, među tim posjedima je bila točno definirana i nitko se nije usudio dirati tuđe. Kažu stari ljudi bolje nego između Hrvatske i Slovenije. Slično su Gornji Dužičani, Kvesići, Kurilji, Celići imali u predjelu Osoje (prema Privalju i Kočerinu). Često se sjetim jedne slike iz djetinjstva: naše stare pogrbljene žene skučene do zemlje zamotane u rudenjake ili maculete čuvaju ovce u nekoj dragi, usput pletu čarape, a kad pođu kući ponesu drva i šušnja.

Ljut je sveslavenski i praslavenski pridjev 'žestok', 'tvrd' 'kamenit' koji je dobio i preneseno značenje za 'hrid', litica' 'krš', 'oštro ljuto kamenje'. Naziv je poznat i u Poljicima: Dolačka ljut. Prema Akademijinu rječniku leksem je zabilježen od 16. stoljeća uglavnom u zapadnim krajevima, a najčešće je u Dubrovniku. U govoru je potvrđena i uvećanica ljutina.

Pernova ljut nalazi se iznad Vratla, ta stjenovita tvorba nije visoka, al je najviša na ovom području. S te uzvisine puca prekrasan pogled na sve strane od Biokova do Bovskog Ozrena, a na drugu sjevernu stranu do Čvrsnice. Prolazeći ispod Pernove ljuti nismo ni slutili kakva je starina ovdje očuvana još iz praslavenskoga doba u nazivu te uzvisine, sve dok na to nije ukazao akademik Katičić koji je cijeli život posvetio praslavenskoj mitologiji. Isto tako, sve donedavno, nismo znali čak ni šira kulturan javnost, a kamoli običan narod za brojne vrijedne spomenike ovog kraja jer se namjerno prešućivalo i nastojalo uništiti hrvatski identitet i duh. To se odnosi na stećke, npr. u Ledincu, Rasnu, stara groblja npr. Biloševicu na Njivama, kao i najznačajniji spomenik srednjovjekovne pismenosti u ovom području Natpis Vignja Miloševića s Kočerina itd.

Iako se pokušavalo uništiti hrvatske materijalne i duhovne vrednote posebno na ovom području, imena su se, unatoč smjenama različitih vlasti prenosila s generacije na generaciju i nisu se mogla zatrti što se odnosi i na Pernovu ljut. Generacije i generacije su prolazeći ovuda ispod ove uzvisine spominjale to ime, važno kao orijentaciona točka u nekoj priči.  Danas kad svi jure u automobilima ne vide ni Pernovu ljut ni prekrasan pogled s te uzvisine. Pješak sve vidi iz druge perspektive, pred njim se otvaraju brojni vidici, bolje se uživi u kraj kojim prolazi, u njegove stanovnike, njihove običaje, govor itd.

Odlučila sam zapisati sve što se zna o Pernovoj ljuti za sljedeće naraštaje da se ne zaboravi. Premda na vrhu nema ničeg, osim hrpe kamenja i to razmrvljene, to svjedoči da tu udara grom i da je ta uzvisina izvrsno izabrana upravo za vrhovnoga slavenskoga boga Peruna. Nikada nisam bila tamo, a sto puta sam prošla ispod Pernove ljuti, sljedeći put kad navrvim onuda moram na vrh...

 

Dr. sc. Marinka Šimić / Portal Rasno