Krvava gomila

Krvava gomila se nalazi pored ceste Hamzići – Buhovo, na granici između Buhova i Hamzića, ispod Ozrnja. Zapravo, nekada je bila gomila, danas je samo njen ostatak. Ugrađena je u cestu još dok se radila. Priče o njoj različito govore. Prema običaju, prolaznici bace kamen na gomilu. Vjerujemo kako ćemo ovim prilogom potaći ozbiljniju istragu o njoj. I još nešto: potaći na razmišljanje kako svaka gomila kamena nije da se ugradi u cestu. U njoj može počivati barem iskrica narodnog identiteta i njegove povijesti.

Ženidba Rebića iz Buhova

Uz Rebiće, koji su starinom iz Buhova, vezana je jedna od najzanimljivijih legendi na hercegovačko-dalmatinskim prostorima, koje zla vremena i tuđi gospodari razdijeliše i državnom granicom. Ženio se momak u Rebića, pamti legenda, a po turskim običajima dolazak na svadbu najavio i aga Hamzić, po kojem će Buhovu susjedno selo dobiti ime. Najavio je turski silnik da će baš s Rebića nevjestom iskoristiti "pravo, prve bračne noći". Ponosni Rebići dočekaju obijesnog Turčina u najtješnjem klancu u predjelu Zelenikovac, na sredokrači puta između Hamzića i njihova Buhova. Puščano zrno iz zasjede pogodi agu tako što mu je na prsima "pendžer napravilo, pa mu se vide džigerice i crne i bile", a to mjesto gdje se proli "pasja krv" naroda prozva Krvavom gomilom. Naime, u spomen na taj junački čin buhovskih Rebića po nepisanom pravilu svaki je putnik i prolaznik dužan barem jedan kamen baciti na mjesto Hamzićeve pogibije. I kad je nestalo kamenja oko Krvave gomile, onda se spontano donosilo s onih mjesta gdje ga je bilo, a takvih je mjesta previše u kamenitoj Hercegovini. S vremenom je Krvava gomila pretvorena u omanje kameno brdo. Čak su dva puta, kad se između Buhova i Hamzića gradio makadamski put i kasnije asfaltna cesta, tuđi gospodari kamenje samljeli i ugradili u prometnice. Međutim, to znamenje otpora malih ljudi iz naroda po treći put, a tada i Bog pomaže, raste na istom mjestu. Mogu svjedočiti kako oni, koji Krvavu gomilu smatraju svojom svetinjom, donose kamenje izdaleka, zaustavljaju automobile i s očiglednim zadovoljstvom daju vlastiti doprinos rastu spomenika jednom junačkom vremenu.

(Ante Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova Vrličkog područja, Vrlika 2003 str. 196-197.)

Priča iz Vrlike

Među povijesnim uspomenama Vrlike koje su i  danas u svježem sjećanju je i priča Suli-Muli, a radi se o nekom Trurčinu, agi koji je živio u Hercegovini. Taj je rado koristio pravo prve bračne noći u tursko doba.

Tako se nekoć u Buhovu, blizu Širokog Brijega, Suli-ma-Muli Hodžić najavi na svadbu Jakova Rebića, što je značilo da mu se mlada svidjela i želio je iskoristiti svoje tursko pravo  prve bračne noći. Kad je za to čuo mladoženja napravio je plan  kako to spriječiti. Dočekavši ga u zasjedi mladi, hrabri Jakov s jatacima smakne aginu pratnju, a u prsima age od udara kuršuma nasta "čitav pendžer". Jakov s mladom i obitelji pobježe i nađe utočište u Vrlici.

Na hrabrog junaka i danas su posnosni Vrličani, a Rebići, Jakelići i Mandarići još uvijek pričaju o tome junačke priče. U četvrtak prije poklada posebno je sjećanje na taj događaj: tada se u tim obiteljima zove goste, priprema se 9 jela, prepričavaju povijesne priče, kuje nova politika.

Osim sjećanja Vrličana te uspomene žive i u Hercegovini. U Buhovu i danas je čatrnja "Rebuša" i zidine srušenih kuća. Nitko nikada njihovo imanje nije koristio, a stoji tamo i jedna krvava gomila. Nastala je tako što bi svaki momak koji se ženi i drugi ljudi koji se odlučuju na značajniji potez u životu na tu gomilu bace po neki kamen kao znak odlučnosti, znak otpora tuđincu, znak volje da provede ono za što su se odlučili.

Izvrstan događaj iz prošlosti prije rata živio je u i kroz naziv gostionice SULI-MULI. Čini se važnim i potrebitim taj povijesnui događaj temeljito istražiti i uspoemene oživjeti te redovito na njih posjećati.

(Preueti iz: http://www.vrlika.hr/index.php/grad-vrlika/povijest)

Legenda o Topi i agi Lasici

«Ženio se Topić jedan, a brat mu bio topav. I onda je bija način ovakvi da dođe aga Lasica prvu veče na konak, da mu se ispeče ovan i da on s mladom spava. Onda su oni rekli: «Nećemo to pritrpit, nego ga idemo dočekat!» I poša je mladožen i oni mu brat topavi dočekat agu. I tamo kad su došli prisikoše jedan grab i pristriše njime put kako bi agi napravili zasjedu. Iđe aga na konju. Sve galami, piva, podvriskuje i puca. Kad su banuli od Anzića i stigli blizu privaljenog graba Ciganin koji je vodija agina konja kaže Agi: «Boga mi ga vode neka musaveda ima!» Kako je on to zavika, mladoženov brat topo prižuri iz puške a aga se niz konja obisi. Konj pobignu niza stranu i tako ga dovuče sve do na Bakre (Blatnica). I ovdi di je pala krv svit uvik kad naiđe baci po koji kamen i tako nasta gomela na krvi zločinca age Lasice. Narod je zove Krvava gomela.»

(Prema kazivanju Mate Jurića, 1967., Vlajko Palavestra, «Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice., Sarajevo 1970. str 357.)

Priredio: Ivan Dugandžić