Kuga i „kužna groblja“

Uz brojne nedaće koje su svakodnevno sustizale katolike u Hercegovini, s vremena na vrijeme dolazile su i zarazne bolesti protiv kojih u ono vrijeme nije bilo nikakva lijeka te su uzimale brojne ljudske živote, a neke su, osobito kuga, prerastale i u prave epidemije, dok bi se ona iz 1814.-1818. godine mogla označiti i kao pandemija.

Atomska bomba staroga svijeta zvala se - kuga. Ona je brisala čitave obitelji, gotovo čitava sela i gradove, pojavljivala se iznenada, trajala različitim intenzitetima koliko joj se prohtjelo i obično završavala kako je i započela - iznenada, bez ikakva logična objašnjenja. Nije se mogla liječiti pa tako niti kontrolirati. Jedino je rješenje bilo pobjeći što dalje od žarišta kuge i ne imati nikakva dodira s njom, ili pak hermetički zatvoriti granice određenih područja, primjerice državne granice, kako se ne bi mogla prenijeti iz zaraženih mjesta. Ljudi su nerijetko bježali glavom bez obzira, u šume i pećine, daleko od naseljenih mjesta, ali su onda redovito plaćali cijenu nečemu drugom - gladi, koja je bila redovita pratilja kuge. Polja su naime ostajala neobrađena, ili se pak nitko nije usuđivao ubirati  plodove s obrađenih površina pa je glad nastupala kao logična posljedica bijega u zabitna mjesta u kojima hrane nije bilo dovoljno ili je nije bilo uopće.   

  Danas je uistinu nemoguće i zamisliti sav užas i strah koji su podnosili stanovnici zaraženih područja: desetine, stotine, tisuće umirale su u istome danu, a lijeka i pomoći nije bilo. Pokojnike se pokopavalo i iz pijeteta prema njima, ali još više da se zaraza ne bi širila dalje. Nije rijedak slučaj da ih nije imao tko pokopati pa su se njima hranili psi ili  divlje životinje. Zbog velikih poteškoća u prijenosu do grobalja brojni su pokopavani na mjestu gdje su preminuli ili najbliže tome mjestu, u ogradama, vrtačama, šumama ...

Tako su nastajala brojna nova improvizirana groblja, o kojima spomen postoji do danas, a neki se lokaliteti do danas nazivaju "kužna groblja". Mrtvace su  kačili različitim kukama kako ih nebi dodirivali rukama i tako prenosili do groba. Opće je mišljenje bilo da se kuga prenosi zrakom, iako to zapravo nije točno: ona se prenosi u kapljicama kašlja koji iskašlje bolesnik ili još češće s buha koje su infcirane živeći na glodavcima (najčešće štakorima), od kojih zapravo ta bolest i potječe.

U uvjetima u kakvima su živjeli ljudi u našim krajevima u tursko doba, bez ikakve higijene i zaštite, ne treba ni najmanje čuditi da je kuga, kao i druge zarazne bolesti, lako hvatala korijena i nesmetano se širila. U sačuvanim kronikama i izvješćima kuga se predstavlja u   apokaliptičnim slikama, kao Smrt s kosom u ruci ispred koje ne ostaje ništa na uzgoru, ili kao apokaliptični jahači koji uništavaju sve pred sobom.

Kuga u širokobriješkom kraju

Povijesni izvori donose podatke za župu Blato (od 1847. Široki Brijeg), koja je obuhvaćala otprilike prostor današnje općine Široki Brijeg, ili današnje župe Široki Brijeg, Kočerin, Rasno, Buhovo, Ljuti Dolac, Izbično, Crnač i veći dio župa Ledinac i Grljevići. Prvi slučaj kuge zabilježen je u Dobrkovićima 4. lipnja 1814. Čini se zapravo da se kuga već krajem svibnja pojavila u Biogracima, ali nije izrijekom navedeno da je riječ o kugi. U lipnju se javlja i u Jarama i Ljutom Docu; u navedena četiri sela ona se javlja kroz cijelo vrijeme dok nije prestala. Jedan slučaj zabilježen je i u Kočerinu. Pod kraj godine kuga hara i u Crnču, gdje je pokosila osobito obitelj Naletilić, i u Pribinovićima.  U veljači 1815. širi se na Jare i Buhovo, u kojem hara 4 mjeseca. U ožujku se javlja u Mokrom, u travnju u Dužicama i Rasnu, u svibnju na Čerigaju, u lipnju na Ledincu, gdje u dva tjedna umire 21 osoba iz obitelji Leko, a u rujnu u Turčinovićima te u prosincu na Medvidovićima. Prestaje u siječnju 1816., iako se i u mjesecima koji slijede pojavljuje tu i tamo pokoji slučaj, sve do travnja 1817. Najviše je od kuge stradalo selo Ljuti Dolac s 82 smrtna slučaja; slijede Biograci 37, Dobrkovići 36, Ledinac 29, Buhovo 21, Crnač 18, Uzarići 15 slučajeva. Najteže je pak stradalo pleme Leka iz Ledinca s 28 umrlih, a slijede Sabljići iz Buhova s 15, Tadići iz Ljutoga Doca s 12 i Damjanovići iz Biograca s 9 umrlih. Ukupno su u maticu ubilježena 294 slučaja smrti od kuge.

Ovim povijesnim činjenicama želim pokazati u kakvim su teškim, danas gotovo nezamislivim uvjetima živjeli katolici, pa i općenito stanovnici naših prostora u tursko doba, a zapravo sve do druge polovice 20. stoljeća, dok se nisu otkrila cjepiva za većinu zaraznih bolesti staroga svijeta. Ponekad izgleda gotovo nevjerojatno da se život ovdje uopće održao, a pogotovo ako se ima na umu da u u tursko doba osobito katolici bili izloženi trajnim progonima od turskih vlasti i silnika, da su živjeli u trajnoj bijedi, nerijetko na rubu gladi, da su redovito umirali veoma mladi, a gotovo svako drugo dijete nije do živjelo deset godina života, te da su k tome svako malo bili izloženi i razornim pohodima kuge, olere ili variola. Spašavao ih je isključivo visoki natalitet koji je uspijevao nadoknaditi  sve te silne gubitke koji nikada nisu prestajali.

 

/Izvadak iz priloga, dr. fra Robert Jolić, „Zarazne bolesti u Hercegovini za vrijeme turske vladavine“/