Tilovina

Tilovina, lat. Petteria ramentacea, prekrasan listopadni grm iz porodice mahunarki (lepirnjača), biljka je submediteranskih šuma. Tilovina je endem (ilirski) rasprostranjen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Prirodno je stanište ove biljke u srednjoj i južnoj Europi. U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta, a nalazimo je na Biokovu, Pelješcu, Dalmatinskoj zagori, Konavlima i Elafitskim otocima. Raste na kršu do 800 metara nadmorske visine, često u zajednici s hrastom meduncem. U širokobriješkom kraju raste uglavnom u zavjetrini, tj. prančijoku, na kamenjaru, tako je nalazimo primjerice u Vratlu, Smokinjama, Kosmaju, Njivama (Biloševica), Ledincu i Podledincu, dok je na Dužicama i u Privalju nema. Čak se čitavo područje između Rasnai Dužica, ispod naselja Njive, naziva Tilovina.

Tilovina je listopadni grm visine dva do tri metra. Ima prilično gusto poredane grane kojima je kora prljavosiva s uzdužnim brazdama. Listovi su sastavljeni od tri listića cjelovitoga ruba, koji su na peteljci dužine četiri centimetra. Veličina listova je oko dva centimetra. Cvjetovi žute boje sastavljeni su u grozdaste cvatove. Plod je mahuna koji dozrijeva u kolovozi i rujnu, a cvijeta u svibnju i lipnju. U submediteranskom području poluzimzelen grm je do proljeća, dok je u hladnijim krajevima listopadan. Za ovu vrstu svojstveno je da razvija bogat korijenski sustav koji štiti tlo od erozije. Korijen ostaje živ i nakon sušenja nadzemnoga dijela biljke pa je stoga u nekim krajevima zovu negnjil.

Lepirnjače ili mahunarke rod su zeljastih biljaka dvosupnica, a plod im je mahuna (porodice mimoze cezalpinke i lepirnjače). Sjemenke tilovine nalaze se u mahuni, a kad dozriju, ljuska puca i one se raspršuju na sve strane pa tako nikne novi grm.

 

Iako u stručnoj literaturi piše da cvijeta u svibnju i lipnju, tilovina u našem kraju cvijeta oko Jurjevdana, 23. travnja, prekrasnim žutim cvjetovima kojima se prema starom slavenskom običaju kite kuće. Simbol je proljeća i zelenila, cvjetovi su iznimno intenzivnoga mirisa, rese kamenite brežuljke u Hercegovini, slično kao brnistra u Dalmaciji. Stavljaju se na nadvratak kuće kao simbol Zelenog Jurja. Za Jurevdan je karakteristična zelena boja, koja se spominje i u narodnim ophodnim pjesmama, za razliku od Uskrsa kojeg karakterizira crvena. Osim staroga običaja kićenja kuća za Jurjevo su vezani mnogi drugi narodni običaji na početku proljeća kao ophodi uz obredne pjesme, paljenje krijesova itd. Krijesovi li svitnjaci se u našem kraju pale uoči Ivanjdana 23. lipnja. Sveti Juraj i sveti Ivan kršćanski su predstavnici slavenskoga boga Jarila. Zamjena Jarila sa sv. Jurjem i sv. Ivanom nije slučajna; nastala je stoga što su se običaji  koji potječu od proljetnog kulta boga Jarila najčešće vezali za dva kršćanska blagdana, Jurjevo i Ivanje. U sjevernijim hrvatskim krajevima se krijes, tzv. vuzemka, od Vuzem (= Uskrs) pali za Uskrs. Vuzemka se obično pali na najvišem brijegu kako bi je svi mogli vidjeti i da im donese sreću.

Leksem tilovina izveden je od praslavenske i sveslavenske osnove *ty- što je značilo 'postajati tust, pretio, debeo, gojiti se'. Pridjev pretil i pritil poznat je na Korčuli u značenju 'debeo, tust'. U nekim je krajevima poznat termin pretila nedjelja i pretili četvrtak u značenju 'dan kad se ne posti'. Ista je osnova očuvana u imenici tov i glagolu toviti u značenju 'gojiti' npr. svinje, konje itd. U Akademijinu rječniku pod natuknicom tilovina navodi se da je to 'drvo od tile', a u Ivekovićevu rječniku iz 1901. godine spominje se 'drvo tilovo'.

U rječnicima mjesnih govora tilovina se tek uzgred spominje: u Ričniku zapadnohercegovačkoga govora kao vrsta nižega drvenastoga raslinja, u Rječniku imotsko-bekijskoga govora kao niže raslinje poznato po proljetnome žutome cvatu i jakome misrisu, u Rječniku govora dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine kao žuto grmoliko raslinje, ima ga samo po dijelovima Zagore i po Hercegovini. Cvijeta na Tjelovo. Ovdje je zabilježena i narodna pjesma o tilovini, vjerojatno ganga:

Tilovina grabovinu pita,

di moj dragi svake noći skita.

Slične je tematike i inspiracije još jedan stih iz gange s Ledinca:

Tilovina grabovinu pita

kud se ovo oženjeno skita?

Naziv tilovina za ovaj mediteranski grm zabilježen je u Dalmaciji, na splitskom području, u Zagvozdu i Imotskoj krajini, te u Hercegovini, oko Mostara i Ljubuškoga, Širokoga Brijega, Gruda itd.  Za isti se grm upotrebljava i naziv zanovjet ili zanovet, npr. u Popovu polju u Hercegovini i na Pelješcu i Mljetu. Postoji i posebna vrsta tzv. tilovina zečja što je druga vrsta grma, lat. Coronilla emerus. Osim toga, za tilovinu su očuvani brojni nazivi: obični zanovijet, tila, negnjil, djetelinovo drvo, zlatna kiša, kopitak gorski, kopitica, pucalika, utin (Šulek), žuti bagrem itd.

 

Tilovina ima višestruko cijenjene kvalitete. Ponajprije, ogrijevno je drvo relativno visoke kaloričnosti i bogato eteričnim uljima koja pospješuju gorenje. Brstine suhe tilovine izvrsno su drvo za potpalu vatre, dobro sagorijevaju i ne dime, pa su se koristile pri loženju vatre na ognjištu, za sušenje mesa, i kad se peku uštipci. Osim toga, poznata je kao dobra stočna hrana, odlična je ispaša za koze i ovce, ali ju ne jedu dok je u cvatu, i medonosna biljka, posebice u Hercegovini. To je posebice važno u proljetnom razdoblju kad nema druge paše za pčele. Za vrijeme Austro-Ugarske cjelokupnu su proizvodnju meda iz Bosne i Hercegovine otkupljivali bečki trgovci. Med s toga cvijeta bio je cijenjen i među vlastelom u Dubrovačkoj Republici. Tilovinom se pošumljava teren jer ima razgranato i duboko korijenje koje ga čuva od erozije. Sadi se i kao ukras u parkovima, katkad i u vrtovima širom srednje Europe. Od drveta tilovine izrađuju se alati za poljoprivredu, npr. motke, držala (držalice), soje, kao i trklje za lozu.

Proljetni ukras hercegovačkoga krša sve više nestaje, mijenja se s vremenskim promjenama kao i druga flora i fauna, ali i zbog nekontrolirane sječe. To je primijetio i zabilježio fra Martin Mikulić u pripovijesti Zvonarev teljig: Brdo je kamenito, malo u njemu vrtača za rada imade. Šezdeset godina nazad kitilo se tilovinom i drugom bujnom gorom, a danas je napola golo i odijeva se odovuda kaduljom, odozdo vrijeskom, te ga je lijepo vidjeti, kad ga proljetnih i jesenjih dana ove trave svojim pospu cvijetom.

Marinka Šimić / Portal Rasno