Svitnjaci

Svitnjak, cvitnjak, krijes – neki su od naziva za narodni običaj paljenja vatri naljetni suncostaj. U narodu se krijesovi još nazivaju kres, kris, krijes (Slavonija),koleda, svitnjak (Dalmacijai Hercegovina). Staro etimološko značenje riječi jepraslavensko, i ne označava krijes nego dan ljetnog suncostaja (21. lipnja). Riječ krijes izvodila se od glagola (o)kretati, i označavala dan sunčevoga ljetnogobrata. Nova etimologija riječi krijes izvodi se iz indoeuropskoga glagola kre-s-išto znači 'rasti', 'hraniti'.

Riječ je o običaju iz pretkršćanskoga razdoblja koji pripada skupini običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, proljetna i jesenskaravnodnevnica). Etnolozi navode da na taj običaj nailaze diljem Europe. Na našim prostorima staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesova podzemnoga svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnoga suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta gdje upoznaje Perunovu kćer – lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe.S pojavom kršćanstva proljetnoga Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu Zeleni Juraj, dok ljetnoga Jarila zamjenjuje sv. Ivan Krstitelj. Krijesovi ili svitnjaci u našem se kraju pale uoči Ivanjdana, 23. lipnja. Sveti Juraj i sveti Ivan kršćanski su predstavnici slavenskoga boga Jarila. Zamjena Jarila sa sv. Jurjem i sv. Ivanom nije slučajna; nastala je stoga što su se običaji  koji potječu od proljetnog kulta boga Jarila najčešće vezali uz dva kršćanska blagdana, Jurjevo i Ivanje. U sjevernijim se hrvatskim krajevima krijes, tzv. vuzemka, od Vuzem (= Uskrs) pali za Uskrs. Vjeruje se da Vuzemka donosi sreću, a pali se obično na najvišem, brijegu u mjestu.

 

Ivanjdanski običaji

Ivanjdan je kod nas jedan od starijh blagdana, premda je pučki naziv Ivanjdan u hrvatskim povijesnim rječnicima zapisan tek od 16. stoljeća. Svetkovina kojom se slavi rođenje sv. Ivana Krstitelja od davnina je u Hercegovinipopraćena nekim običajnim posebnostima koje ne susrećemo kod ostalihblagdana. Kako se u stara vremena Ivanjdan (24.lipnja) smatrao velikimblagdanom, razumljivo je da se uoči njegapostilo kao i uoči ostalih većihsvetkovina. Ta je praksa u novije vrijeme iščezla;postoje još jedino zavjetnipostovi pojedinaca.Uoči blagdana, "kad se dili dan i noć", svuda se pale vatre na povišenimmjestima ("na vidiku"): u strani iznad naselja, na brežuljcima i na brdima. To subile nezaboravne ivanjske krijesnice, one što se u našemu milozvučnomikavskom izgovoru nazivaju svitnjaci. Običaj je da svaka obitelj palisvitnjak, a ponegdje se udružuju i dvije tri pa ga pale zajedno. Oko plamtećihsvitnjaka uvijek bi se s posebnom radoznalošću i radošću okupljala razdraganadječica. Uz žarki vatrometni plamen, jednako bi se žarila dječjalica i plamtjela njihova srca, s gorućom čežnjom da svitnjaci neprekidno gorei da nikad ne dogore. Kad se plamen utrne, ide se u kuću na zajedničku molitvu ivečeru. U molitvi se preporuči koji Očenaš: "da sveti Ivan prosvitli pamet i dadezdravlje".

Na osvit blagdana posvuda se rano ustajalo, već u zoru. Gdje ima "žive vode", izvora ili rijeke, tamo se prije sunca ide na umivanje ili kupanje, a onima koji nemogu doći, voda se donese kući. U rašanjskoj se župi po vodu išlo na izvor Studenac u Rašanjskom polju ili bi se donosila s Crnašnice iz Knešpolja. Vjerovanje o ljekovitosti ivanjdanske vode prilično je prošireno, no podrijetlo mu je zagonetno. Vjerojatno je povezanos Ivanovim krštavanjem u rijeci Jordan, a zanimljivo je da se ta ljekovitost ne pripisuje čatrnjskoj vodi (kišnici).

Ivanjdan, u drugim hrvatskim krajevima poznat kao Ivanje, u rašanjskoj se župi slavi kao blagdan. Sv. Ivan Krstitelj zaštitnikje podružne crkve u Dužicama. Dan uoči Ivanjdana odlazi se pješice na zavjet iz Rasna (nekoć puno više) sv. Ivanu u Dužice. Iz ovih su krajeva, osobito u predratno vrijeme, odlazili vjernici zbog različitih potreba  i na zavjet sv. Ivanu u Podmilačje kod Jajca.

 

Dernek za Ivanjdan bio je najveće veselje u selu; dok su stariji izlazili iz crkve s mišlju o dobrom ručku kod rodbine, mlađi su se veselili  štandu prepunom šarenih sitnica, čendrljina: lutke, zvečke, sunčane naočale (kroz koje se ništa ne vidi), autiće... U Rasnu su se, gdje je dernek za sv. Franu (Vranu), prodavali i domaći proizvodi, npr. suhe smokve iz Naije ili kostile i brekinje u nekim mjericama. Na Ivanjdan su dolazili vjernici iz okolnih mjesta, Ledinca, Medovića, Privalja, Rasna, Kočerina... Nakon derneka igralo se kolo i pjevalo gange, a to je bio zapravo jedini izlazak i mjesto gdje bi se upoznavali momci i djevojke. Za tu su se priliku nastojali najljepše obući, premda su ponekad misnuo odjeću morali posuditi kod susjede. Katkad sestre ne bi mogle zajedno ići na isti dernek zbog manjka svečane, misne odjeće, nego su se dogovarale i izmjenjivale. Treba spomenuti da je dernek jedan od brojnih turcizama koje smo posudili u značenju, narodna, pučka zabava, veselje, s puno svirke i pjesme, gdje se pije i jede i igra kolo, od turske riječi dernek, što znači veselje, zabava, mnoštvo ljudi, druženje. Zanimljivo je da uz hrvatske izraze proštenje i crkveni god imamo još jednu posuđenicu, germanizam kirvaj, kirbaj što je uobičajeno u Slavoniji, od njem. Kirchwei.

Piše: Marinka Šimić / Portal Rasno