Knjiga Biloševica

Materijalni ostaci koji datiraju iz prapovijesti, preko ilirskoga pa do rimskoga doba i srednjega vijeka svjedoče o proteklim vremenima i ljudima. Na području zapadne Hercegovine nije ih mnogo očuvano, a ono što jest sve je donedavno bilo nepoznato široj kulturnoj javnosti. Svi ti ostaci od neprocjenjive su vrijednosti za istraživanje povijesti i društva te ih ne smijemo prepustiti zaboravu. Među njima su značajna stara groblja, skrivena u nekom kutu na kraju sela, a jedno od njih je Biloševica. Ovdje su u najvećoj tajnosti za vrijeme osmanlijskoga razdoblja pokopani naši preci bez kršćanskih obilježja osim križa istetovirana na ruci. 

Tom je groblju ove godine u izdanju Hrvatskoga društva čuvara baštine u Širokom Brijegu posvećena monografija Biloševica – zaboravljeno počivalište. Autori, Ivan Dugandžić i Marinka Šimić ostvarili su ideju o zajedničkoj knjizi koja je nastala iz prepoznate povezanosti ljubavi prema neprolaznim ljepotama i vrednotama rodnoga kraja. Knjiga obasiže 60 stranica i opremljena je brojnim slikovnim prilozima. Uz Uvod (5), Kazalo imena (47–51), Literaturu (53–56) i Bilješku o autorima (59–60) sadrži sljedeća poglavlja: Tragovi života u Biloševici (7–21), Stećci (Bilizi) (22–35), Hrvatska ćirilica, humčica, bosančica, bosanica (36–40), Zaključak (41–46).

I Šimić i Dugandžić svoje su znanje i brižnost stopili u zanimljivo djelo o ostatcima materijalne i nematerijalne baštine iz prapovijesti, ilirskih i rimskih vremena, srednjega vijeka, iz bliže nam povijesti te suvremenoga doba. Svjedoče oni o tragovima života u zapadnoj Hercegovini s posebnim naglaskom na mjesto i groblje Biloševice ispod brda zanimljiva, gotovo mistična, imena Magovnik.

Uz pitomu Biloševicu, legende o plemićkoj obitelji Bilošević i Brkić, prezimenu Sukno, latiničnom natpisu IHS, autori upućuju i na  skriveno u svojem spokoju maleno svatovsko groblje. U kamen usječeni križevi pričaju legendu o nesretnim svatovima koje su presreli i do zadnjega poubijali Turci.

Širokobriješka općina dobila je knjigu koja prepoznaje važnost spomenika kulturne baštine. Osobito je važno napomenuti da su autori baštinskih knjiga vrijedni ambasadori rodnih prostora. Knjiga Biloševica – zaboravljeno počivalište može poslužiti i kao dobra promidžba župe Rasno, a time i širokobriješkoga kraja. Značenje lokaliteta Biloševica, kao i knjige o njoj, potvrđuje se i u svjedočenju o pismenosti i uporabi ćiriličnoga i latiničnoga pisma na prostoru župe Rasno, a time i cijeloga Huma, odnosno Hercegovine. Istraživači autori Šimić i Dugandžić, izvukli su iz Biloševice ono najbolje. Iako malo mjesto, Biloševica je biser prošlosti širokobriješkoga kraja. Integrirana u kulturnu povijest hrvatskoga naroda postaje dijelom europske, a time i svjetske baštine.

 

(Iz recenzije,  dr. sc. Milka Tica, knjižnična savjetnica)