Guvno

Hrvatskim pravim izričajem gumno, a u narodu uvriježen naziv guvno, prostor je kojega ima manje-više svako selo u Hercegovini i Imotskoj krajini. Guvna su okruglog oblika obzidan kamenom različitog obujma, većinom od osam do petnaest metara. Uglavnom su ta mjesta bila popločana kamenim pločama, no bilo je i onih sa zemljanom podlogom. Guvno je, ustvari, svojevrsno treće dvorište svakog seljanina, bez obzira na to što su se znali njegovi vlasnici

Guvno je ponajprije imalo osnovnu namjenu da se na njemu vrše žito, pšenica, zob, ječam. A vršidba bi bila poseban ritual nakon kosidbe žita. Donijela bi se pšenica ili ječam u snopovima, prethodno pokošena žuljevitim rukama seljaka srpovima i kosama. Na leđima su snopove nosile žene, a tko je imao konja ili magarca, imao je, dakako i prednost jer bi žito i prije doveo do guvna. Potom bi se snopovima žita prekrio cijeli prostor gumna, upregnuli bi se konji, jedan ili dva, zavezali bi se konopcem za stožinu (drvo zabodeno na središnjem dijelu guvna), te bi se onda konji u laganom kasu vrtjeli u krugu, čas na jednu, čas na drugu stranu. Svojim nogama odvajali bi zrna žita od stabljike. I tako satima i satima. Nakon toga se čekao vjetar kada bi se ostatak zrna bacao u zrak da bi se od njega odvojio ostatak stabljike.

 

Dakle. osnovna funkcija guvna bila je upravo ta da se na njemu vrše žito, da se dobije čisto zrno, pšenice, ječma, zobi, koje bi se potom samljelo i dobio bi se kruh svagdašnji. No, guvno je imao još nekoliko namjena. Kada se nije vršilo žito, bio je prostor gdje bi se poslije ručka, nedjeljom i blagdanima, okupljali mještani. Sjedilo bi se u krugu na kamenu, pričalo se, pjevala se ganga, donosili planovi za sjetvu, za neku akciju u selu. Kada bi se stariji napričali, guvno bi preuzela djeca. A, zna se što slijedi. Igre na pretek, trke, igranje klisa, na plovke, na franje. Nerijetko bi se nakon nedjeljnog ručka na guvnu okupili momci iz sela, ili bi im u goste došli momci iz drugih sela. A gdje su momci, tu su i djevojke. A djevojkama se treba nečim dokazati, ponajprije junaštvom i vještinama, pa bio opet guvno oživjelo u raznim nadmetanjima, kamena s ramena, šijavice, klipa i sličnih narodnih junačkih igara. Guvno bi i tijekom noći bilo sastajalište onih zaljubljenih, na guvnu bi se sklapali ugovori o prodaji nekretnina, stoke, zaprežnih kola. Tijekom jeseni i zime na gumnima bi bili stogovi sijena jednog ili više vlasnika, jer trebalo je i zimi stoku hraniti. Na guvnima su se cijepala drva, pripremali drveni kolci za vinograde, sa guvna se odlazilo, na guvna se dolazilo iz polja. Prela se vuna na njima, na kudiljama, na njemu se pilo vino. A kada se na nekom mjestu zajednički pije vino, i riječ je tu čvrsta, i zajedništvo, a konačno i ljubav. Jednom riječi, guvno je bio srce svakog hercegovačkog i imotskog sela.

 

Foto i tekst: Portal Rasno