Stari Božićni običaji u Hercegovini

Božić se kao omiljeni kršćanski blagdan slavi u svakom narodu na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. Božić kao najveći kršćanski blagdan koji slavi uspomenu na Kristovo rođenje i početak novoga života oduvijek je bio omiljeni blagdan malih,običnih ljudi, puka. Svetkovanje Božića najznačajniji je događaj u povijesti jer se time počinju izjednačavati svi ljudi u jednoj misli i spoznaji: da su prema Kristu svi jednaki. Stoga je Božić jedini blagdan prave jednakosti, ljubavi među svim ljudima na zemlji. 

            Od samoga početka dodira s kršćanstvom Hrvati su prihvatili Božić kao najveseliji i omiljeni kršćanski blagdan, premda je Uskrs najznačajniji religijski ili crkveni datum. Razlog tomu može biti i činjenica da je atmosfera za vrijeme Uskrsa suzdržana i tiha, za razliku od Božića kad je vesela i blago razuzdana. Prvi pouzdani podaci o proslavi Kristova rođenja su iz 4. stoljeća kada je papa Liberij I. 360. godine sagradio kapelicu s jaslicama, koja je od 9. stoljeća poznata pod nazivom Santa Maria Maggiore. 

Kod svih kršćanskih naroda na svijetu Božić ima vrlo staru i duboku tradiciju ispunjenu najraznovrsnijim božićnim obredima i običajima jer  su u taj blagdanunijeli svoje vjekovne želje i htijenja, pjesme i igre, kao i nade u bolju budućnost i sklad među ljudima i narodima. Priprema za sam blagdan Isusova rođenja počinjala je Došašćem ili Adventom, a početak pripreme je u našim krajevima blagdan sv. Katarine (25. studenoga) što se odrazilo i u poslovici: Sveta Katarina van – do Božića misec dan. U vezi s blagdanom sv. Kate u našem je kraju najpoznatija izreka: Sveta Kata – snig na vrata. U to se doba odlazilo na mise zornice, postilo se i tako duhovno pripremalo za Božić. Od tog se dana ne održavaju svadbe i veselja. Nakon sv. Katarine u predbožićnom vremenu od blagdana svakako treba kao značajne spomenuti Sv Nikolu (6. prosinca) koji donosi djeci darove i sv. Luciju (13. prosinca) što je posljednji rok za sijanje božićnog žita, tj. pšenice. Posljednji dan božićnoga ciklusa su Sveta tri kralja (6. siječnja) kad se blagoslivljaju kuće i blago. Taj se dan u Hercegovini naziva Vodokršće, on simbolizira dan Isusova krštenja.

Za Božić se pripremalo i duhovno i materijalno već u studenom čim prođu Svi Sveti. Broje se dani do Božića, unosi se ljetina u kuću, odlijeva se i kuša vino, duvan se patka i odvozi na vagu kako bi svi ukućani mogli kupiti novu odjeću za Božić, a posebno djevojke. Usporedo s tom materijalnom pripremom obavlja se i duhovna kroz veliku duhovnu obnovu koja se očituje u pokori, postu i molitvi. Kroz cijelo se Došašće više molilo i postilo. To je vrijeme obavezne ispovijedi, pričesti, mira i praštanja, jer pravu božićnu radost može osjetiti samo onaj tko ima čisto srce i savjest. Uoči Božića posjećuju se najsiromašnije obitelji koje nemaju čime božićati i daruju im se osnovne namirnice: brašno, vino i meso. 

Na Badnji se dan ukućani pozdravljaju pozdravom Valjen Isus i Marija i Dobro van doša Badnji dan. Ujutro bi domaćin išao usjeći badnjak, dok bi stopanjica (domaćica) pripremala ručak za taj dan posta, najčešće krumpir, kupus, grah...Kako je na Badnjak strogi post i nemrs neki taj dan nisu jeli ništa, tzv. žežinjanje.[1]To je bio prilično strogi post i svi su se pridržavali toga, čak i djeca i čekali Božić kako bi se mogli najesti. Badnjak se obično usiječe od mladoga duba, u nekim se selima u Hercegovini sijeku tri badnjaka, a u drugima samo jedan ili dva. Uoči Božića bio je običaj da se posebno temeljito počisti i uredi kuća i okućnica ma kako bila malena i skromna. U nekim se mjestima kuća kitila zelenilom, najčešće bršljanom.[2]U sumrak kad bi se okupili svi ukućani domaćin bi s djecom unio badnjak u kuću. Domaćica bi pripremila blagoslovljenu vodu, a u nekim mjestima i žito kojim ih je blagoslivljala i posipala u znak plodne godine. Zatim se nastavlja zajednička večernja molitva nakon koje slijedi večera pri čemu se obnavlja sjećanje na sve kojih nema tu, bilo da su umrli ili otišli u tuđinu. Sam naziv badnjak je nastao od praslavenske osnove bъd- (>bud-), buditi, bdjeti, a značenjski je povezano i s riječju bodar, bodriti. Badnjak može značiti isto što i Badnji dan, ili drvo koje se pali uoči Božića, folklorni običaj koji ima svoj ceremonijal i svoju simboliku.Za Badnjak, večer ili noć kad se bdije veliku je ulogu imalo svjetlo i toplina u toj noći u kojoj je bila tradicija da se bdije. U tom je smislu razumljiv i stari običaj paljenja badnjaka, kao i svijeća pogotovo u vrijeme kad nije bilo električne rasvjete. Pepelom, tj. lugom koji je ostao od nagorijevanja panja badnjaka posipale su se voćke, vrtovi, njive kako bi bolje rodile. O tome je zapisao i fra Martin Mikulić[3] u pripovijesti Vitinski lovac: Ljubuško polje gotovo sasvim plivalo; u planini se žita ne sijalo; ono vrtača na selu i oko staja tanko i kamenito. Po njima se na novu godinu bacali ugarci od badnjaka; miješalo se u sjeme žita, u kom gorjela božićna trojka svijeća; blagoslova je bivalo, ali Bog čudesa nije činio.[4]Osim toga, smatralo se da će onog tko se prvi digne i pogazi pepeo, tj. lug od badnjaka pratiti sreća cijelu godinu. Paljenje badnjaka je stara indoeuropska tradicija,[5]a u našim je selima nestalo zajedno s nestankom otvorena ognjišta na kojem se badnjak mogao paliti. Sredinom 20. stoljeća panj badnjak je zamijenjen božićnim drvcem, što je germanski običaj koji se proširio iz Njemačke od 16. stoljeća, a u 19. je udomaćen u Austriji. Božićno se drvce najprije kitilo šarenim ukrasnim vrpcama, orasima umotanim u zlatnu foliju, jabukama i šarenim bombonima.

Na Božić su u crkvu išli svi koji su mogli i to iz udaljenih mjesta (preko deset kilometara) u skupinama su s pjesmom dolazili pred crkvu. Na Božić su se slavile tri mise, počevši od zornice, dok ponoćke nije bilo.Ponoćke su novije, a nakon njih znanci i rodbina čestitaju jedni drugima i darivaju se, a značajan je dar crvena jabuka, u sjevernijim hrvatskim krajevima poznat pod nazivom  božićnica. Uz misu se pjevalo Zdravo Tilo Isusovo i najpoznatija božićna pjesma: U se vrime godišta. Nakon mise puk izlazi iz crkve i tu nastane božićno veselje i čestitanje. Božićno slavlje zbližava i povezuje ljude.

Božićno je jutro obično počinjalo pozdravom:Valjen Isus. Na dobro van doša Božić i Sveto porođenje. Nakon jutarnjega objeda ukućani bi odlazili na misu, a nakon mise je pred crkvom bilo veliko veselje. Pjevale su se božićne pjesme, ali i ganga, nazdravljalo se rakijom, častilo suhim smokvama i domaćim kolačima. Božićni je ručak bio znatno bogatiji, nego drugim danima: obično bi se za taj dan zaklalo neko bravče kako bi se svi mogli do sita najesti. To je zapisao i fra Martin Mikulić u pripovijesti Djevac od devedeset godina: E, braćo moja draga, hrana mi bila: pušikaša, maslokaša, sjerčena pura, grahov kruh, a svemu začina dobar tek, pasji i vučji glad. Sve me se primalo i ja svega. Omršaj mi bivao kroz cijelu godinu mješčić sira, trbuščić masla, stara ovčina o Božiću pridušena, i mjehur ulja, ako bih niz praljak začinjao. Osim toga peklo se i više kruha, pri čemu se nastojalo da taj kruh bude pšenični, a ne kukuruzni kao inače. Božićni se kruh ukrašavao krugovima pomoću čaše ili neke ovčje koščice koja bi činila zanimljive šare na kruhu. Uz to na Božić mora biti kulena i divenicašto se ubraja u najveće delicije. Ovčji kulen se pristavlja na badnju večer u bronzvin[6] da se vari s kukuruzom u zrnu. Kulen je bio punjen kukuruznim brašnom i ovčjim čvarcima. Taj se specijalitet jede na Božićno jutro kao najveća poslastica. Nakon božićnoga ručka obično najstariji ukućan moleći gasi tri svijeće, simbol svetoga Trojstva koje se nalaze u pšenici omotanoj trobojnicom na poseban način: kora kruha se umoči u crno vino. Premda se živjelo u oskudnim vremenima i uvjetima, na Božić nije ničeg nedostajalo, a to je očuvano i u izreci: Bilo svega ko na Božić. Na Božić je morao biti svatko sit i veseo. U popodnevnim se satima obično obilazilo susjede, rodbinu i prijatelje, čestitao se Božić. U svakoj se obitelji pridaje velika važnost osobi koja je prva došla u kuću kao čestitar. To potvrđuje i činjenica da se za tu osobu sačuvao i poseban naziv, polaznik, položajnik, polaženik itd., a obred je poznat i u tradiciji drugih slavenskih naroda: Slovaka, Poljaka, Ukrajinaca.[7]Običaj je bio da svi muški članovi obitelji idući čestitati susjedima ponesu bocu rakije i suhoga voća kako bi nazdravili.

Na blagdan svetoga Stjepana, Stipanjdan (26. prosinca) svaki zet posjeti kuću iz koje se oženio, a posebice ako se oženio te godine. Pri tome je donio darove svim članovima obitelji, posebice punicimaculet i druge odjevne predmete. Punica i svastike su zeta također darivale obično odjevnim predmetima, primjerice, čarapama, terlucima i slično.Božićni su darovi bili skromni u to vrijeme, kao i ljudi. Poseban je poklon za zeta bila grotulja niska od suhog voća, oskoruša, smokava, oraha koja mu se stavljala oko vrata. Grotulja jeriječ slavenskoga i praslavenskoga porijekla, odgrohotati (buka, lupa kod padanja kamenja ili smijeha), niz oraha ili lješnjaka na koncu.[8] Grotulja je vrsta ogrlice izrađene od oraha, suhih smokava ili od oskoruša poredanih na žici ili špagi. To je simbol grada Trilja. Tradicionalno grotulju daje mladić djevojci na blagdan Svetoga Mihovila (zaštitnik grada Trilja) kao simbol ljubavi, a katkad i prosidbe.

Premda je sve bilo jednostavno i prilično oskudno u odnosu na današnje izobilje kad je u nekim obiteljima svaki dan Božić, ljudi su bili sretni, veseli, zadovoljniji nego danas... Bilo je to vrijeme skromnih darova, kojima su se ljudi radovali i dugo o tome prepričavali.

 

Piše: Marinka Šimić / Portal Rasno