RASNO: Povijest čeka otkopavanje

Vodovod je stigao ili se priprema stići i do najudaljenijih naselja, a kako se sve manje ljudi zadržava na zemlji, čekanje kiše više ne obilježava ljudsku svakodnevicu ni u Hrasnu. Lokve, bunari, čatrnje, korita, vrelo da se i ne spominje, ili bilo kakva udubina koja sakuplja vodu, važne su riječi u jeziku žedne Hercegovine, one koja je dobar dio godine "istezala vratove" i čekala kišu, zazivala je na redovitim ili dodatnim skupnim molitvama.

Novo vrijeme donijelo je dvije važne činjenice; prva je da je vodovod stigao ili se priprema stići i do najudaljenijih naselja, ali druga i nije tako dobra, jer se sve manje ljudi zadržava na zemlji, zapravo se uopće više ne zadržava i manji obiteljski vrtovi su svima posve dovoljni da se požanja ono selu najosnovnije i najpotrebnije, ono što ljudi ni za džaba ne žele iz grada. Tako da čekanje kiše više ne obilježava ljudsku svakodnevicu ni u Hrasnu.

Zavjetni spomenik

No, povijest sakupljanja vode ovdje je jako zanimljiva i o njoj su ostali brojni tragovi. Vrelo Studenac je samo jedan od njih, a i o drugim mjestima na kojima su žeđ utaživali ljudi, njihovo blago i gorske zvijeri i svako živo biće u ovom samo naizgled pustom kraju, ostali su zapisi, a kameni tragovi obnovljeni i sve je, baš kao da će nekada opet zatrebati, obnovljeno i dovedeno u red i skladan odnos sa pisanom i predajnom povijesti ovoga kraja, a Rasno je doista u srcu kraške Hercegovine.

Pa piše Dugandžić o lokvi Krgači: "U podnožju brežuljka Čerin u Rasnu, uz staru cestu koja vodi od Skokinih kuća prema školi, nalazi se velika ‘lokva' s periodičnim, povremenim, izvorom - Krgača. Dugačka je više od 20 metara, a u srednjem dijelu širine 8 metara i dubine 1,5 metara. Ukupna je dužina kamenog zida u obliku potkovice 58 metara. Zidana je s tri strane, djelomično obrađenim kamenom (s klačnim malterom). S istočne strane je bez zida - ulaz za stoku. Tko je zidao ‘lokvu' ne znaju ni najstariji ljudi. Neki od njih znaju reći da su to radili Grci ili Rimljani. Krgača je sigurno građena prije dolaska Osmanlija na ta područja. U stara vremena kao i danas voda iz Krgače služila je za napajanje stoke.

Izvor presušuje samo za vrijeme većih ljetnih suša. U stara vremena voda iz Krgače služila je za napajanje stoke, zalijevanje vrtova, a nehotice isto tako i kao stanište ili izvor pitke vode za mnoge divlje biljke i životinje. Danas kad je većina prirodnih vodenih staništa onečišćena, lokve mogu biti (i vrlo često jesu) i posljednje utočište nekih autohtonih vodenih životinja koje su ranije bile mnogo šire rasprostranjene."

Ova lokva dugi niz godina bila je zapuštena a ograda od krupnih komada kamenja koja ju je omeđivala i štitila čistinu vode u njoj, već se posve bila urušila i gotovo ju zatrpala, a nečist se tiskala između kamenih blokova iz čijih je procijepa već dugo izbijalo busenje, te se činilo da će Krgače posve nestati i da će ju netko, zarad nekih svojih potreba za prostorom, nedaobog - zatrpati. Već spominjano društvo koje skrbi o ovdašnjem naslijeđu, dalo se 2009. godine u obnovu ove antičke lokve i u kontekstu nedalekih ostataka prapovijesnih gomila koje Ilirima bijahu utvrde, a Rimljanima drumsko odmorište na kojemu su i legionar i njegov konj, napojeni odmarali u hrastovu hladu. Tri su gomile u neposrednoj blizini lokve, u središnjoj se vide ostatci nekog prastarog vječnog počivališta, koje doziva znanost da mu se posveti, kako i sve na što ovdje naiđete, zapravo znanstveno nije dovoljno istraženo niti objašnjeno.

Čini se da su baš ove lokve, čatrnje i vrela, te osobito Pećina, koja još strpljivo stoji u hodopiščevu prioritetnom redu, bile ključnim razlogom boravka civilizacija ovdje, pa, evo i danas, nije mala stvar kada se u ovom kršu naiđe na puno svijeta i gotovo punu školu. Polja su bila jamstvom za kakvo-takvo prehranjivanje, nekada se tu sijalo žito i kroz posljednjih stoljeće i po se uglavnom muku mučilo s duhanom, ali danas više nitko nema interesa za to, pa ljudi rado ulažu energiju i volju na obnavljanje onoga što njima više ne znači ništa, a njihovim nedalekim precima značilo je - sve.

Pokraj Krgače nalazi se i Zavjetni spomenik, što ga je, u znak zahvalnosti što se barem netko njegov ili možda on sam, vratio s "križnog puta", a odmah nakon Drugog svjetskog rata podigao Andrija Skoko, u znak zahvalnosti sv. Anti. Njegov potomak, do ne tako davno, sjajni nogometaš i kapetan Hajduka i drugih brojnih klubova, često dolazi na to mjesto i zahvaljuje i svom djedu i svetom Anti za sve što je u karijeri i životu postigao. On je prvi veliki sportaš koji je potekao odavde, ali ima ih još, premda je on službeno još najglasovitiji, jer je jedno vrijeme bio i gotovo standardni "vatreni".

Godinu dana marni volonteri trebali su da urede ovaj kompleks i sačuvaju ga od propadanja i zaborava. Obnovili su gotovo šezdeset metara kamenog zida unutar lokve a izvan nje jedan od čak osamdeset metara. Jer se kuže u projekte. Točno znaju što i kako treba projektirati i kome uputiti projekt na razmatranje, te počesto dobivaju potporu. Krgača se nalazi u Malom polju, no, pokazat će se jednom bizarnom (ne)zgodom od pred dvije godine - i spasonosnom za dva slovenska pilota. Neke bake plele su bičeve i čuvale koze po rubovima polja, pomalo "očenašale" i "zdravomarijale" a pomalo i ogovarale, a onda im se iz smjera sunca ukazao - avion! Eno jeroplana!, kazala je jedna. Jes, eno ga tebi ravno u avliju sliće, kazala je druga još ne videći što ova prva vidi. Avion je "kašljucao" i nepravilno se obarao prema polju, gotovo da se rušio, a motor je svako malo zakazivao. Babe su zajaukale, prestale zajebavat jednu drugu, pojačale tempo molenja i aviončić je napravio još pola kruga ponad njihovih glava, posve utihlog motora i poput jastreba u lovu na miša - nekako se trapavo prilijepio za crvenu zemlju.

Dva pilota su ju poljubila kroz koji tren, a uskoro će se s fotoaparatom tu ukazati i moj vrijedni rašanjski hodopisni suradnik Mario Brkić, urednik portala Rasno - iz srca Hercegovine, i sve odmah sebi, babama, Rasnom, Dužicama, Širokom Brijegu i svijetu obznaniti: "Pao zrakoplov u Rasnom kod Širokog Brijega. Let od Zadra prema Mostaru mogao je biti koban za dvojicu pilota koji su se nalazili u spomenutoj letjelici. Negdje iznad Gruda motor letjelice je prestao raditi, a samo zahvaljujući prisebnosti pilota koji je uspio prizemljiti zrakoplov niko nije ozlijeđen. Zrakoplov (ultralagana letjelica) je krenuo iz Ljubljane gdje je letio preko Zadra, a krajnje odredište bilo je Mostar. U trenutku nesreće u zrakoplovu su bili Tomas Šušteršić i Janez Bozovičar iz Slovenije. Na mjesto događaja stigli su inspektori, DGS, kao i djelatnici MUP-a iz Širokog Brijega. Pilotima nije jasno zašto se ovo dogodilo, ali sumnjaju u kvalitetu goriva koje su točili u Zadru (...)"

Otad Tomas i Janez vjerojatno paze kakvo gorivo toče, bez obzira na to kakvo je polje ispod i ima i ga uopće, a osobito ima li na njegovom rubu hrpa baba koje mole i čuvaju koze. U svakom slučaju, pamtit će ovo polje dokle budu živi. A mnogo je čeljadi i ajvana ostalo živo zahvaljujući i starom bunaru Bistrini. Dugandžić ga opisuje: "Iznad Rašanjske pećine prema Brkića kućama nalazi se stari bunar - zdenac, zvani Bistirna. Nitko ne pamti kad je zdenac građen. Dubina mu je 5,5 m, a promjer 1,6 metara. Zidan je neobrađenim kamenom. Vjerojatno je građen u srednjem vijeku. U blizini je staro naselje. Izvor ne presušuje i za vrijeme većih ljetnih suša. U stara vremena bio je to zajednički zdenac (bunar) svih Brkića. U puku je ostala predaja o ‘kamenoj kozi' koja se nalazila pokraj Bistirne. Nju je prema predaji na konju ‘otrao' neki Dalmatinac. Godine 2010. obnovljena je kruna bunara te 28 metara suhozida koji okružuje bunar Bistirnu."

Ovo oko kamene koze doista je intrigantno. Moje hodopisno iskustvo često je ukazivalo na jarce, konje, krave i ovnove kao slučajne otkrivatelje vrela, baš ondje gdje se činilo da je uopće nema. Te je ovdje nekada netko možda ugrubo i istesao kakvog kamenog jarca, iz zahvalnosti što je našao vodu, jer jarac koji je bježao pred gospodarevom šibom, u predajama je znao često izroniti "mokre brade" i umjesto batina, eto dobiti i zahvalu. Je li ovdje bila neka takva - nikada nećemo doznati.

Povijest ovdje čeka otkopavanje. I, tko zna hoće li ju dočekati. Zato je prevažno sve što rade moji prijatelji Ivan i Mario te brojni drugi tragači za ikakvim suvislim tragom koji vodi do objašnjenja. Mario je svoj portal pretvorio u galeriju slika i toplih eseja, ma čudo jedno. Dakako, ovi hidronimi dobivali su nazive uglavnom po prezimenima obitelji koje su ih uređivale i gospodarile njima, te je takva i Čovuša, a ponegdje se prikazuje i kao Stipića lokva. Nalazi se "Između Mikulića i Soptinih kuća u Dužicama, u prodolini, između oranica, mještani su, još u stara vremena iskopali veliki bunar za skupljanje vode. Starost bunara povezuje se s nekim povijesnim pretpostavkama dolaska plemena Čović u Dužice. Zato, vjerojatno i naziv Čovuša prema rodu koji ga je nekoć izgradio. Prema pučkoj predaji bunar su gradili braća Čović (bilo ih je devet braće i bili su imućnog stanja). Pri samom završetku zidanja bunara, jedan metar od površine zemlje, morali su prestati s radovima jer su se sukobili s Turčinom. Turčin, koji je bio privremeno nastanjen iznad današnjih Mikulića kuća prema Čerigaju (danas se taj lokalitet zove Turak) želio je sestru od braće Čović za svoju ‘nečasnu pustolovinu'. Zametnula se krvava bitka između braće Čović i Turčina koji je ispomoć tražio sve do Mostara. Kasnije su Čovići morali izbjeći s rodnog ognjišta.

Nedovršen bunar, kasnije su mještani ozidali suhozidinom (imovinski bogatiji, Čovići su zidali klačnim malterom). Promjer bunara u gornjem dijelu iznosi 10 m, a dubina je oko 8 m. Zidan je djelomice obrađenim kamenom s klačnim malterom. Vodu za piće i druge potrebe u stara vremena koristili su iz Čovuše gotovo svi Dužičani. Zadnjih desetljeća svako domaćinstvo izgradilo je vlastite čatrnje, pa je Čovuša izgubilo prvobitno značenje. Zadnjih godina bunar je u ruševnom stanju (...)", prenosi Dugandžić dio predaja i zapisa o ovoj vodenoj oazi, te upućuje i na staru čatrnju Čolakušu, a za nju nikada nije utvrđeno tko i kada ju je gradio.

Grabovača

Ali Čolaci su se oduvijek njome služili. Još jedan bunar zbunjuje ovdašnje tragače za poviješću vode i prostora koji su ju čuvali: bunar Grabovača.

"Kad je bunar napravljen, ne znaju ni najstariji mještani. U okolini dosta je obradiva zemljišta. Bunar je zidan od klesanog kamena, promjer mu je do 3 m i dubina 4 m. Osim navedenih zdenaca, bunara za koje se ne zna kad su građeni, na području župe ima na desetine čatrnja koje su mještani s velikim trudom, u živcu kamenu, iskopali i utvrdili prije 100 i više godina", prenosi Ivan Dugandžić.

Hod do Pećine nije dug. Nastojat ću da ni priča ne bude takva, ali je jedna od najzanimljivijih na koje o pećinama nađoh: povijesti i znanosti ne predstavlja ništa, a šišmišu i čovjeku - sve...

 

Piše: Dragan Marijanović