Rasno: Sotona u vodenici

Pećina je mjesto koje najbolje oslikava uvjete u kojima su Rašnjaci živjeli, jer ona je oduvijek bila parametar za - vodu. Nešto kao vodeni sat

 
Pećina je u donjem dijelu Rašnjanskog polja, kako drugoga imena nikada dobila nije, postala toponim. Ili hidronim. Kakogod, Pećina je mjesto koje najbolje oslikava uvjete u kojima su Rašnjaci živjeli, jer ona je oduvijek bila parametar za - vodu. Nešto kao vodeni sat; po njoj su se "mjerila", a i danas je tako - godišnja doba i njihova smjena.

Nije mi znano nešto slično nigdje drugdje. Tvore ju tri litice koje se obaraju sa sjevera, istoka i zapada, baš kao da je priroda od nje htjela napraviti neku vrstu lijevka, jer joj je s južne strane ostavila nešto uži izlaz u koji bi, od jeseni do proljeća nadirala po brdima i polju te iz podzemlja nakupljena voda, te je rašnjanski čovjek još davno prepoznao to mjesto kao spasonosno za mljevenje žita, i niz taj potok.

 

Prvi mlin

Nikada se neće doznati kada se to dogodilo prvi put - podizao mlinice, ostalo je zabilježeno da su u jednom trenutku ovdje kroz pola godine bile i po tri vodenice. Čovjek je trebao brašno, stoka mekinje, a mnogi gunjevi i vuna čekali su nakon striže ovaca da se spare, omekšaju i posluže čovjeku za utopliti se u dugim zimama. Pa je zabilježeno da je bilo i nekoliko stupa.

Prvi mlin ovdje spominju turski zapisi, 1585., prilikom popisivanja sela Mostarske nahije, kojom je prilikom popisivana i sva kmetovska imovina zarad ubiranja poreza. Tada će se ovdje spomenuti jedan mlin, no, kako se evidencija o ubiranju "desetine" počela voditi puno prije, u knjizi "Rasno. Dužice, Sopta - Dugandžić", a koja je među korice utisnula baš sve do čega se moglo doći iz zapisa mnogih tragača, nalazi se i podatak da se ovdje dosta sijalo, da se uzgajala pšenica, kukuruz, zob, raž, proso, sirak i ječam, da se po dio koji bi vazda nedostajao odlazilo nadničariti u Srijem i Slavoniju, što je za turskog vakta bilo nemoguće, pa se žnjelo koliko se imalo, a u defterima iz 1476. i 1585, a koji se odnose na Rasno, stoji da su uredno plaćeni porezi za pšenicu, ječam, raž i zob. Tu nailazim i na podatak da su ovdje poreze ubirale mostarske aginske obitelji, od kojih će neke postati i begovske, među ostalima Dizdari, Kajtazi, Hadžiomerovići ili Duranovići, a sve je ostalo upisano u gruntovnim knjigama ovog, danas eto sela, no kroz povijest je ovaj pojam bio puno širi i prostirao se puno većim područjem, tako da bi ga se moglo zvati i nekada rašanjskim krajem.

Naravno, dokument je dokument i valja ga citirati, no nema nikakve sumnje da je od istoga žita u ovom istom polju morao preživjeti i Ilir i Rimljanin i da je od njega živjelo cijelo rano i srednjovjekovlje uopće, te nema nikakve sumnje da se tu na neki primitivan način - a zar je drugi mogao i postojati sve do pojave električnog mlina! - uvijek mljelo i uvijek na istom mjestu: ispod pećine. No, u narodu, njegovom pamćenju i predajama, umjesto ove jedne, stalno funkcioniraju tri vodenice. Kako je potisak vode stvarno jak, kroz povijest su tu južnu stranu ljudi nastojali obuzdati i propuštati tek onoliko vode koliko je potrebno da se kamenovi i žrvnji pokrenu; činili bi to slažući neke grube pregrade, a kako veziva nije bilo, vjerojatno su bujice stalno stvarale nevolje, rušile i provaljivale iz Pećine, noseći sve pred sobom. Mlinice su valjda uspjele odolijevati, jer su rađene od klesanog kamena, ali se mnogi mlinar nakon bujica morao dati nizvodno, u potragu za osovinom koja je vrtjela žrvanj.

Prvi zapisani mlinari ovdje bijahu Brkići, Muse i Skoke, s tim da su ovi potonji bili i - posljednji. Barem je tako ubilježilo kazivanje Slavka Brkića, rođenog 1919. i susjeda mu Sti Kvesića, tri godine starijega, oba spokojno spavaju na nekim od brojnih ovdašnjih groblja. Mlinski kamenovi - a bili su vrlo hrapavi - ovdje su se prestali okretati pred više od stotinu godina! I narod je odlazio u druge mlinice, onako kako su Rašnjacima nekada mljeti dolazili seljaci iz udaljenih žednih sela. Odlazili su u Vitinu, kamo bi ljeti odlazila i njihova rašnjanska voda, kad uvre u zemlju i zavuče se duboko poput zmije, pa bi se tamo iskuljala u vodi Vriošnici.

Iz tek nekoliko redaka dosad znanih o prestanku rada ovdašnjih mlinica, mirne duše mogu ustvrditi da ih je zatvorio - sam Sotona! Jer, ostade u pričama da su seljaci, dok bi vadili ženama brašno za mijesiti kruh, kuruzu ili pogaču, čuli ženske vriske, a u mlivu nalazili nepoznato crnilo; sličilo je vrhu male ptičje kandže, perju ili samljevenom kljunu.

Kako se to događalo često i kako se događalo svakomu, baš svakomu pa i mjesnom župniku, stvar je poprimila goleme razmjere, urokljive mrve koje brašnu ne pripadaju na magarcima su u daleka sela odgonili i susjedi Rašnjaka i vremenom potpuno prestali dolaziti te odlaziti u druge, pa makar i puno udaljenije vodenice, selom se pronijela sumnja da se u ovdašnje mlinice nastanio sotona! Fratar je dugo vijećao s nadređenima, po okolnim župama provjeravao brašno i u svakoga je bilo čisto, a njemu narod pored vlastite muke i svog brašna svjesno gladuje jer ne želi žvakati sotonu s pogačom, te je i sam iznio sumnju da se u vodenicu Sotona uselio.

Zalud su mještani odlazili danju za njim, moliti i zboriti ‘'iš, đavle od kršćene duše!'', zalud su se litre krštene vode sušile na zidovima vodenica, Sotona nije iseljavao, na zidovima su ostali visjeti vijenci češnjaka, a u procijepima među kamenjem sušile se posvećene maslinove grančice, brašno je opet bivalo prljavo. Dvije su posve prestale raditi i narod je sa strahom slušao kamenove koji su bili bučniji nego inače jer su se vrtjeli i trali jedan o drugi na prazno, samo je stari Skoko, posljednji mlinar, radio svoj posao i nastojao odgonetnuti ovu priču i sotoni iz rašnjaskih mlinica, ne sudelujući u općoj histeriji i strahu.

Čak je jednom i prespavao u svojoj mlinici, a narod s uzvisine čekao vidjeti hoće li živ izići, no on se nije osvrtao nego se uputio u šumu i dobavio nekoliko dugih pritki, osušio ih i počeo mukotrpno skidati paučinu podebljanu brašnjavom prašinom, iz potkrovlja svoje vodenice. Tiskao je motke u krovišta i otud tjerao gomile za nj priljubljenih šišmiša, koji su se razmnožili u pećini, a onda se nastanjivali u mlinicama, često zapinjući u mrežu brašnjave paučine obrušavali su se među mlinske kamenove i bivali samljeveni. No Skoku nitko nije htio saslušati, a on nije htio "saransak" davati sotoni za užinu, te je nastavio raditi svoj posao, doduše još kratko, jer više nitko nije dolazio mljeti žito sa Sotonom. Eto, tako ja to vidjeh...

 

Dvije vijesti

Nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su Pećinu zatvorili koristeći kamen ovih mlinica.

Također su ostavili dva izlaza za vodu. No, taj kamen također nije bio dobro povezan, te nije mogao sa sigurnošću jamčiti zaštitu od bujica, osobito s ranog proljeća. Te je pred šesnaest godina napravljena nova pregrada, s dvoja mala vratašca, koja se zatvaraju.

Dvije važne vijesti oduvijek su bile važne Rašnjacima: "Otvorena Pećina!" i "Zatvorena Pećina!" Prva se odnosi na početak mjeseca ožujka, a druga se selom pronijela prvoga dana ovog listopada, kada su se pritvorila ta vratašca, a u polju se počela nakupljati voda.

To je uvijek povezano sa proslavom župnog patrona svetoga Franje Asiškog. Onda svakom kišom vidno narasta, voda kulja i iz brojnih živih vrela, osobito iz Studenca i Rasno dobije pravo, veliko jezero, a kako ono puno naraste i potopi stope okolnih brda, čini se kao da je jezero u klancu. Tada Rašnjaci uživaju u novonastalom prizoru i prate novonastali vodeni svijet u svojoj neposrednoj blizini, tu dolijeću i ostaju ptice koje bi vazda zaobilazile taj žedni kraj. Ptice i druga bića sklona vodi tu ostaju sve dok je ima.

Uvijek se vodu pusti u proljeće. I ondje gdje je bilo jezero, naraste meka trava, a zemlja ostane natopljena mineralima koje su vode tu dovukle s brda. Nikada ne bih vjerovao da ću tu, u samom središtu kršne Hercegovine zateći takav akvalni prizor. Nažalost, od legendarnih mlinica ostalo je nešto tragova tek u temeljima. I Sotona je davno preselio negdje drugdje. Neš ti priča po Rasnu, selu na kakvo još naišao nisam, tako da očekujte da se neću tako brzo maknuti iz njega, ne bi imalo smisla. Možda i jesam nailazio na slična, ali ondje mi nije imao tko pričati. Kroz njih kao da je Sotona nailazio u više navrata. Pa se takva sela naprosto nisu očuvala.

 

Dragan Marijanović/oslobođenje