RASNO: Godine gladi (III dio)

Spašavanje djece

            Zalaganjem fra Didaka Buntića u traženju pomoći za sirotinju u Hercegovini, spašeno je na tisuće života. Otac sirotinje – bilo je drugo ime za fra Didaka. Išao je čak caru Karlu I. u Beč. Prije odlaska u Beč, fra Didak je pripremio istiniti izvještaj o stanju pučanstva u Hercegovini i sa sobom ponio vrste kruha kojim su se hranili ljudi u Hercegovini. Caru je pokazao:

  1. sirčeni kruh,
  2. kukuruzov kruh (zvao se kukuruzov kruh i onaj koji je umiješan od samljevenih kukurušaka i to se miješao s mekinjama),
  3. karišikov kruh,
  4. proseni kruh (od prosa),
  5. šiljev (od zrnja sitnijeg od karišikova zrna),
  6. barov i
  7. kljenov kruh (od kljenove kore pomiješane s mekinjama ili od same samljevene kljenove kore).

Fra Didak je iz Slavonije dopremao hranu, u franjevačkom samostana na Širokom Brijegu otvorio kuhinju za siromahe, organizirao je zbrinjavanje djece u prekosavskim pokrajinama, obilazio zbrinutu djecu, tražio pomoć iz Zagreba, Beča, Sarajeva.

U jesen god. 1917. započeto je organizirano preseljavanje djece u Slavoniju. Djeca su bila smještena u tamošnjih dobrotvora. Zbrinuto je i spašeno od gladi i mnogo djece iz rašanjske župe. Nažalost, zbog nesačuvanosti svih popisa, točan broj se ne zna. Jedino znamo da je dana 26. rujna 1917., kad je na putovanju iz Mostara krenula druga skupina djece, bilo iz župe Rasno njih 45, i da su bila određena za Rumu zajedno s djecom iz Čerina, Ljutog Doca, Ružića i Goranaca. To saznajemo iz Dnevnika fra Dominika Mandića koji je predvodio ovu skupinu.

Djeca su do Mostara (želj. kolodvora) došla pješke, zajedno sa svojim roditeljima. Rastanak na kolodvoru bio je dirljiv i potresan. U svom Dnevniku, između ostalog, fra Dominik piše: ”Rastanak roditelja i djece bio je nadasve dirljiv. Oni zagrljeni, ono jecanje roditelja, plačne opomene djeci i ganutljive preporuke pratnji, svima su se nazočnim usjekle u srce. S Bogom, dušo!…Budi dobar!…Slušaj novog gospodara, bolje nego svoju majku!…Bog zna, hoćemo li se ikada vidjeti!…”

Broj djece iz župe koji su otišli na prehranu od navedenih 45, vjerojatno je bio veći. Ta su djeca u novim  mjestima bila dobro primljena. Neka su od njih trajno ostala u krajevima u koja su bila otišla privremeno da izbjegnu glad.

U jesen 1918., u župi Rasno se je, kao i u drugim krajevima diljem Europe, pojavila bolest nazvana ,,španjolska bolest”. U župi su god. 1918. umrle čak 163 osobe. Uzrok smrti uglavnom je ,,španjolka”.

 

Izvor: Hrvatsko društvo čuvara baštine