Priča sa rašanjskog polja

Danas prolazeći kraj rašanjskog polja sjetih se nekih davnih vremena, prije dvadest i više godina. Moja baka i ostale bake iz sela u nekoliko grupa sjede u polju s kudiljama u ruci, a uz njih krave na ispaši, sve bolja od bolje. Često puta kao dijete sam znao svratiti do njih i pitati treba li im što. Teme su uvijek bile iz njihove mladosti, što me baš u tim trenucima i nije zanimalo ali se sada dobro sjećam svega. Cijelo ljeto na rašanjskom polju u popodnevnim satima je bilo "rezervirano" za izvesti krave na ispašu, što smo činili mi djeca sa bakama.

Nakon što se krave dovedu u polje, svatko na svoju parcelu i vežu, mi smo djeca bili slobodni a bake bi ostale da paze i da se druže. Često puta bi netko od njih i donio kavu pa se kasnije "gatalo" iz te kave. A na kraju dana nakon što bi se oglasilo zvono sa rašanjske Crkve, odnosno “zdravomarija” bilo je vrijeme krave vratiti kućama i tada bi ponovo mi djeca to činili a bake bi lagano iz nas krenule i nastavile teme koje nisu dovršile. Gledajući i slušajući ih sad znam da su imale daleko bogatiji život od mnogih nas. Nisu imale škole, nisu imale internet, nisu imale mobitele, ali su imale ispunjen i zanimljiv život, pun druženja, pomaganja jedni drugima, brigu za svog susjeda, brigu za svoje bližnje i iskreno srce. Mi danas na žalost nemamo ništa od toga!

 

Piše: Mario Brkić / Portal Rasno