Matea Brkić: Koliko zidina moraš srušiti da bi našao mir?

Potraži mir. Pa kako? Gdje? Koliko zidina samo moraš srušiti da bih našao mir? Ali onaj uistinu pravi mir. Odakle snaga da golim rukama rušim sve pred sobom? Nemam je,zaista. Zašto je mjesto gdje tražim mir daleko i zašto je tako teško doći do njega? Eh, prijatelju moj. Zato što sve ono bitno u životu posjeduje određenu dozu rizika i teško je početi. Dok mi razmišljamo vrijeme ide. Ono je to koje se ne vraća. Ova protekla minuta nikada se više neće ponoviti. Zato je cijenimo kao da je posljednja. Počnimo na vrijeme i bez straha. Rušimo prepreke,zidine,koje ometaju našu sreću. Suze će nas slijediti,sigurna sam. Bit će nam suputnice. Više će biti suza,nego smijeha. Al kad nam se sreća osmjehne iza one ogromne zidine,tada nećemo žaliti ni vrijeme ni suze. One će tada biti prošlost.

Aha,prešli smo jedan put. Uh,koja sreća. Napokon smo iza ogromne zidine. Hvala ti Bože! Krenuli smo naprijed. Hop,hop,hop. Što?! Opet?! Opet ti. Bože,opet me čeka isto. Opet suze i patnja. Opet razočarenje. Prokleta sudbino. Sada ću sjesti. Neću maknuti prstom. Ne pada mi na pamet nastaviti dalje. Nemam snage opet rušiti sve pred sobom,kada me isto čeka. Bolje ovako. Ponižena,razočarana.. Čuj potraga za mirom? Haha. Sada stvarno presmijšno zvuči. Taj mir očito ne postoji. Ne znam kako sam mogla vjerovati u tu priču. To je za djecu. Dobro,hajde. Možda mi se posreći. Odoh opet. Idem pravo i bez razmišljanja. Možda mi se neka vrata tek tako otvore i onda će slijediti trenutci sreće. Zvuči nestvarno,zar ne?

Jooj,Matea,što se događa? Gledam u nebo,sunce na zalasku,hodam,razmišljam. Odjednom se pojavi neka iskra koja me odvede na neki drugi put. Heej,zamisli. Nema zidina,prepreka. Sve je nestvarno. Zašto sam ovdje? Jesi li Bože dao neki znak? Al znak za što? Ne razumijem. Ništa! Gdje ću sada? Lutala sam na tom putu,nema zidina,ali nema ni mira.

 

Piše: Matea Brkić / Portal Rasno