Nada Zovko: Zašto si umro grade?

Zašto si umro Grade

Još koji dan, i raskitit će se jelke. Neki će sačekati da prođe i srpska Nova godina. Neki nisu ni imali jelku, i kleli su se da po vjeri njihovoj sada i nije Nova godina. A meni pogled na šarene kuglice, što presijavaju se od treperećih lampica, odvraća misli od tuge, jer u ničemu se ne slažemo. Mi smo prestali tražiti razlog da bude nam dobro. A nekada prije, ako ga nije bilo, izmišljao se razlog za veselja, za smijeh. I bio je Bajram i kome jeste i kome nije, i Božić i jedan i drugi, bio je svima, i bilo je i kada jeste i kada nije razloga da bude nam dobro.

Zašto si umro Grade? Jesi li svojom voljom, ili su te ubili? Nisi Ti svojom voljom, znam Te ja, bilo ti je u ratu teže, pa si nekako izdržao, nekako preživio. Priznaj, da si tada znao, šta dolazi poslije, ne bi se puno branio, pustio bi da onako rijekom podijeljen zaspeš zauvijek. Ali, Ti si vjerovao! Isto kao što sam i sama vjerovala, kad izgradili su se mostovi, da izgradilo se i prijateljstvo, i ljubav, što s moje strane nikad i nije bilo srušeno, ali za neke druge, bila je to prilika. I šta će mi mostovi? Da odem malo „tamo“ ali se prije mraka vratim svojima „ovamo“. Da sjedim sa praznim dušama, koje me pokušavaju uvjeriti da nema „potrebe“ zaljubiti se u nekoga s druge strane rijeke. Grade, oni pričaju o potrebi, a ja o ljubavi. Ne razumiju niti oni mene, a niti ja njih. A možda si i svojom voljom umro? Za koga se boriti. Ionako odlaze svi. Ovdje ostaje, onaj koji mora. Ostaju oni fini tihi i pošteni, što niti im se raduje bijeli svijet, a još manje raduje im se ovaj kamen njihov rođeni. To su oni, što s pogledom praznim, u tržne centre ulaze, ne da nešto kupe, nego da ubiju koji sat i ugriju se. To su oni, što klanjaju se nekim novim moćnicima, za malo mrvica sa njihovog stola, samo da preživi se.

A šta ćemo mi, koji drugačiji smo, mi što ostali smo u vremenu nekom davnom? Za nas ovakve, rekli su da ćemo kao dinosaurusi izumrijeti, jer se ne želimo prilagoditi. Za nas ovakve, rekli su, da smo naivni i da živimo u prošlosti. I sad se sjetih nečeg što kroz život govorili su mi „Nije važno šta ti je rečeno, već ko je rekao“. I zaista, vi današnji uglednici, zaista ne mrzim vas, samo sjećam vas se od nekad… vi ste od onih što teško ste ili nikako školu završili ili curu pronašli, vi ste oni što imali ste neku manu, i sada je došlo vaše vrijeme. Došlo je vaših pet minuta slave, da naplatite nama što, eto smijali smo se nekada vašoj nesavršenosti. Cijena je visoka, ali izdržimo mi sve. Ima nešto što čini nas različitima. Mislim da to najviše boli. Sve možete kupiti, ali mir u duši, teško. Ono što nema cijenu, a što najskuplje je, najvrjednije je. Ono kad ubijaš me, a ja i dalje volim te. Ne zato što naivna sam, nego zato, što za mržnju i osvetu ne znam. Ni ja ni oni meni slični s kamena ovog iz našeg Grada.

A šta ću ja Grade moj? Otići kao i ostali, pobjeći s dva kofera, i par razglednica na kojima si Ti? Ili ostati, da ne umireš sam, da umiremo zajedno, jer jedno drugom pripadamo. A zamisli desi se čudo… pa oživiš, ozdraviš i mostovima tvojim „tamo“ i „vamo“ počne se hodati i kad mrak padne, i ljubavi neke budu velike između njih dvoje, s dvije strane rijeke. A zamisli, opet nam svima bude Nova godina u isto vrijeme, i izmišljamo razloge za veselja i smijeh, ono k’o nekad.

Hej Grade! Hajde ozdravi! Hajde molim te, u inat onima što rekli su da ćemo umrijeti kao dinosaurusi, jer nismo htjeli da se prilagodimo. Ako nećeš zbog sebe, hajde ozdravi zbog mene! Ako mi ti umreš, ja više nikada neću imati svoj Grad!

Možeš ti to! Ozdravi Grade, molim Te!

 

Piše: Nada Zovko