MATEA BRKIĆ: Htjedoh vratiti i onu šipku u materinim rukama

Nije trebalo puno razmišljati. Trebalo je živjeti. Daleko od "kočnica". Daleko od riječi "nemoj tako". Promaknulo mi je tisuću stvari ispred nosa,ja sam gledala i čekala. Koga? Zašto? Bilo me strah. Čega? Pa ne znam. Možda ljudi. Što će oni reći? Možda sam se samo bojala živjeti. Eto,možda samo to. Sad više i ne. Sada sam možda odrasla. Barem godine tako kažu. Zrelost je tek na početku. Traje taj proces. Godinama,kažu. Ja i ne žurim. Valjda trebaš naučiti puno lekcija,prije nego što postaneš zreo. Te lekcije naučit ćeš iz svojih grešaka,a tvoje greške,tvoje su nove lekcije. To je taj neki životni krug. Konstantno se vrti. Jer stalno griješimo. Jer stalno učimo. Čitav život,tako kažu. Na puno stvari na koje me mater upozoravala,ja sam samo spuštala glavu i smijala se. K'o dijete. Nisam razmišljala. Sada s vremenom,sve je to isplivalo na površinu,pa se tisuću puta želim vratiti u djetinjstvo. Bezbrižnost. Pa htjedoh vratiti i onu šipku u materinim rukama,kada bih uradila ono što mi je tisuću puta rekla da ne smijem. Htjedoh se vratiti na početak da nastavim bez kočnica,bez očekivanja drugih. Ali to prokleto vrijeme se ne vraća nikada. Možda bih puno stvari promijenila,možda puno stvari ne bih uradila,možda bi život gledala drugačije. Ali.. ali.. alii.. nema to ali. Gazim naprijed,sve što je prošlo,ostavljam iza sebe. Loše iza sebe,dobro pokraj sebe. A nitko ispred mene. Mogu sama. Kako napisah,bez očekivanja drugih. Svoj život izgradit ću sama. Na osnovu čega? Onih svih lekcija,onih svih materinih riječi,onih svih suza i padova. Jer,čovjek se ne postaje preko noći. Jer,ulaganje u život je najvrijednije ulaganje ikad. Zašto? Il' ćeš postat čovjek il nećeš. Trećeg nema. Razmisli.

 

Piše: Matea Brkić / Portal Rasno