Mirna Brkić: Vraćam se u svoju Hercegovinu

Nekada davno, kada sam otišla od kuće... Zapravo čini mi se kao da je prošlo jedno desetljeće a jednostavna matematička operacija kaže mi da je prošlo 6 mjeseci. To valjda bude tako kada si srcem i dušom tamo gdje su svi i sve tvoje, a tijelom par stotina kilometara dalje. Kao da je sve stalo toga dana. A zapravo je počeo život u kojem ne postoji ona Mirna koja nije shvaćala pravu bit života. Zahvaljujući svemu postala sam druga osoba. Držim se one izreke ,,Bitka se prvo pobjeđuje ili gubi u srcu, onda na bojištu"


Da me sada netko pita što je za mene sreća, odgovor bi bio jednostavan. Sreća je biti slobodan od želja. Nakon toliko vremena, život mi daje zeleno svijetlo za dalje. Nema granica, umor ne postoji. Svaki novi dan je nova prilika, novi početak, drugačije iskustvo. Kopam vlastite puteve i veselim se svakom novom danu. Idem dalje po kiši, snijegu, oluji ili suncu, nije važno. Ja sreću nikad nisam napustila čak ni onda kad je ona mene zaboravila.
Slušam otkucaje svoga srca, koji su sve brži. Svi oni zanemareni snovi i prilike hoće svoje sutra. Promatram sa svoje obale nade sve one nevjerne i plašljive duše... Pitam se zašto ne vide ono što i ja?! Onda se sjetim da je potrebna velika odvažnost da se suoči čovjek sa samim sobom. Puno odricanja, vjere i upornosti. Počneš graditi svoj život ponovo iz temelja. Postidiš se "problema" od prije koji čak i ne spadaju u kategoriju problema. Ljudi koji su zdravi, nikada neće shvatiti što znači kada ti bolnica postane drugi dom. Žao mi je ljudi koji boluju od rijetke vrste raka koji se zove nezadovoljstvo životom.


Zamaraju se sitnim bolovima, a nisu svjesni da bi ih život mogao početi liječiti krupnim.
Mislim da nije slučajnost da 21.ožujka idem kući, prvi dan proljeća. Priroda se budi a s njom i ja. Dva najružnija godišnja doba ostavljam u Zagrebu. Al ne i ljude koji su bili tu u ovih 6 mjeseci. Njih nosim sa sobom u svome srcu. S nadom da se sljedeći put ne vidimo ovim povodom. Neki od njih su postali moji anđeli koji me čuvaju i prate s neba na svakom mom koraku. Obilježili su ovaj period. A sad, živote čekaj me, dolazim ti. Svoj prah nade ću istresti na livadu, da zajedno s cvijećem u predivnim bojama rastu svi moji snovi, sanjarenja i planovi. I molim te za kraj, budi sretan, ne traži izgovor za suprotno.

 

Piše: Mirna Brkić / Portal Rasno