Matea Brkić: Mrzim sredinu iz koje bježe sa suzama u očima

Dijete sam. Dašta drugo. Tek počela živjeti. Tek počela život gledat s drugačije strane. Ne,onim očima djeteta gdje je sve zamišljeno i ostvareno. Ne,onim očima gdje su svi ljudi dobri i dragi. Ne,onim očima gdje je nepravda samo viđena na filmovima.

Ne,nažalost. Da su nam Bog d'o životne lekcije na filmovima,a ne na vlastitoj koži. Al' nisu. Jel' ikom pomoglo udaranje glavom u zid? Nije ni to. Mrzim ovu sredinu. Sredinu iz koje bježe sa suzama u očima,jer posla nema za svakoga. Sredinu iz koje je otišla meni draga osoba. Sredinu iz koje će otići mnogi dragi ljudi. Vjerovatno i ja. Ostavit ćemo mater na kućnom pragu,gdje briše svoje suze,za koje će reći da su od sunca,a ne od brige kako ću se snaći. Sjest ću na prvi bus,u potragu za novim životom,a onda ću se sjetiti da je sve moje ovdje. Baš tu. Na ovom mjestu. U ovoj kući. Ne završi tri godine fakulteta,eno ga u elektroprivredi. Završi tri godine srednje,eno ga u uredu. Do kad? Zašto? Svi mi znamo zašto. Dok god oni što "sumljaju" ima nekoga iza sebe,za njih će se otvarati firme,jer oni nisu "obični" ljudi. Oni su elita.

Zar je bitno pišu li "neznam" kad je etiketa njihov života "imam dobru štelu". A ja ću,eto,uhvatit prvi bus i otići. Jer nemam istoimenu etiketu. Jer mi ćaća nije političar. Grist će me nepravda,uništavat moje snove. Odvojit od onih koje najviše volim. Jer,tako je očito zapisano negdje. Jebo ti državu,jebo ti politiku,koja će upravljat životima svih nas. Nekog usrećiti,nekog odvesti na drugi kraj svijeta. Jer mi šutimo. Jer se pravimo blesavi i slijepi pored zdravih očiju. Ne mogu sama mijenjati svijet. Ali svi možemo. Zapamtite to!

 

Piše: Matea Brkić / Portal Rasno