Matea Brkić: Trpit bol, nosit teret na leđima

Što sam trebao u tom trenutku?! A što? Ništa. Trpit bol,nosit teret na leđima,morao sam. Inače,ne bih mogao naprijed. Teško je bilo prvih dana,mjeseci. Jako teško. Znate što? Taj teret nikad nije nestao s mojih leđa. Pa kako si nastavio dalje? Ne razumijem. Pa znate,naučio sam živjeti s tim. Nije bilo druge. Morao sam. Mogao sam. Netko je baš vjerovao u mene. Netko je znao da ja to mogu. Na početku,vjerovao sam u sve,samo ne u to da ja to zaista mogu. Poslije,bilo je lakše. Bez problema,gazio sam naprijed. S osmijehom na licu,dok nisam ugledao mnogobrojne prepreke. Tada sam opet zastao. Tada sam plakao. Tada sam mislio da život nema nikakvog smisla. Onda sam i odrastao. Nije bilo sve onako kako sam zamišljao dok sam bio dijete. Mislio sam da prepreke postoje samo na igricama. Da one rupe u koje upada "Super Mario" postoje samo tu. Da one "patke" koje ga jedu,postoje samo tu. Da onaj kraj levela postoji samo tu. Znate,u stvarnom životu,vrlo često padamo,ako se ne trudimo. One "patke" naše su prepreke koje ne daju dalje,iz nekog razloga. Često ne znamo zašto. Ali dogodi se. Ponekad to sve traje i traje. Ponekad nam te prepreke ne daju noćima spavati,ponekad je sve tako crno i monotono. Nije lako živjeti. Bilo kakav "teret" vraća nas nazad. Pokoleba nas i najmanja prepreka. Put do zvijezda je trnovit,rekla bih jedna stara poslovica. Zaobiđi taj put,zalutat ćeš. Ako ti se to dogodi,pokušat ćeš se vratit. Kada se vratiș dočekat će te ona ista prepreka. Opet ćeš zastat. Plakat. Onda ćeš tražit način. Sa svim teretom preći ćeš jednu prepreku,pa drugu,pa treću. E tada ćeš naučit živjeti s preprekama. E tada ćeš postat čovjek koji je spreman svoj križ nositi,tada će tvoj život bit pun zadovoljstva i sreće. Jer znaš da možeš. Jer znaš da je Onaj koji ti ga je dao,mislio na tebe.

 

Piše: Matea Brkić / Portal Rasno