Mirna Brkić: Često mi ne cvjetaju ruže ali idem naprijed

Kada uđes u hodnike bolnice, ne postoji više onaj normalni svijet.
Postojimo samo ,,mi" i ,,vi". Vi koji ste imali više sreće. Ne mislim pod tim na ništa drugo osim zdravlja. Bogati ste a da niste toga ni svjesni. Nažalost čovjek ne cjeni dok ne izgubi, pa tako i kad je u pitanju zdravlje.
Svaki dan se trudim na razne načine iznositi svoju teoriju o tome kako je život kratak i kako se kasno sjetimo živjeti. Upoznala sam mnogo ljudi koji se bore s raznim dijagnozama.
Totalni neznanci a zapravo toliko bliski, povezani mostom iste boli i osjećaja. Trudim se biti podrška i prenijet pozitivne misli onima koji su slabi na tom polju. Ne može te razumijeti netko tko nije prošao isto ili makar slično.
Osim svoga problema ne zaboravljam na sve oko mene koji se svakodnevno bore s nečim ili gube svoje bližnje. Ništa me ne košta, a djeluje kao lijek, osmijeh bakici u čekaonici koja nema nikoga, onom djetetu koje još nije upoznalo vlastiti a već mu je drugi dom bolnica, djetetu koje vodi nemoćnoga oca/majku za ruku kao što je ono nekada njega.
Svi imamo tisuću razloga za nerviranje al samo je jedan onaj koji ruši njih svi, vjera. Vjera da će sutra biti bolje. Ona je ta koja sa svojom vjernom sestrom nadom gura naprijed. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada urodi plodom sve ono u šta smo i sami ponekad sumnjali ali ipak nismo odustali.
Ja volim reći da je život mješavina borbe i blagoslova, a u vremenima borbe trebamo imati na umu kako su Božji planovi puno bolji i ljepši od naših želja. Na nama je samo da se strpimo i budemo svjesni da medicina i sam čovjek imaju jednaku ulogu u procesu ozdravljenja.
Sve što sam prošla od malenih nogu ostavilo je trag na mene. I onu dozu osjetljivosti i razumjevanja za sudbine drugih oko mene. Više ne tražim, samo zahvaljujem Bogu svaki dan na svemu. Od kada živim tako, Bog mi daje najjača oružja protiv svega što mi život nosi. Svaki dan sam svjedok njegovim čudima.
Radujem se nebu iznad glave, travi ispod nogu i svom životu između tih čuda.
Često mi ne "cvjetaju ruže", kaže ona izreka. Ali ja živim! Ja sam važna! Čini sve što mogu da idem naprijed i znam da je to jedino što Isus od mene očekuje. Da idem naprijed, a ostalo će On. I sve je ispunjeno, sve ima smisao kada kročim s Njim kroz život.
Shvati dok nije kasno, da trebaš pjevati tamo gdje jaučeš, stajati ponosno gdje klečiš, trčati tamo gdje zapravo stojiš... I osjetit ćeš jednoga dana toplinu u srcu i nasmijati se pred onim vratima gdje si plakao. Ne iz razloga što su se otvorila nego hvala Bogu, zatvorila na vrijeme. I bit će puno zatvorenih vrata na kojima ćeš jednog dana biti zahvalan.
I danas sam sretna bez nekoga posebnog razloga. Osjećam kao da bi mogla sve, čak naći sunce među oblacima. Imam svijet pred sobom, vjetar u leđa. Obožavam ovaj svoj svijet koji sam sama stvorila, s nekim potpuno drugim dimenzijama u kojima ne postoji vrijeme ni pravila, gdje žive samo čiste emocije. Sačuvala sam u srcu one male sitnice koje danas stvaraju velike radosti.
Oni najteži trenutci i najveće tragedije donijeli su mi najljepša svitanja. Volim te tragedije koje su me promjenile i naučile šta je doista važno, donijele mi one koji su doista važni i za koje se isplati boriti. Danas znam da je srce mjerilo svega.
Naučila sam da nikada nije pravo vrijeme, da idealne okolnosti u kojima ce se sve poklopiti ne postoje, da ono sto želimo trebamo napraviti odmah, čak i kada boli, i kada je teško. Svjesna sam da je život previše kratak da bi bili kukavice, da bi ga trošili na kompromise i pogrešne ljude, na polovična riješenja. Da možemo sve izgubiti, ali nikada ne smijemo izgubiti sebe. I da nikada ali baš nikada ne treba žaliti ni za čim, da se ne treba kajati zbog nečeg što nam je izazivalo osmijeh. Nisu važne ni godine ni dani, važni su trenutci. I svjesna sam da je jedino što doista imamo baš ovaj trenutak, i da svako jutro sviće dan koji može promjeniti naše živote ukoliko mi to želimo.
Srce uvijek korača pravim putem, čak i kada to razumu nema smisla. Puno puta ne znamo i ne razumijemo, ali osjetimo srcem i idemo naprijed.
Onoga trena kada sam Mu predala sve svoje strahove i slabosti, On je postao moja pobjeda.
Sve ono što mi je život vrištao da neću moći, vjera je utišala.
Dopustila sam da se sama sebi dogodim. Došla do punine radosti svjesna da je On sretan gledajući me. Daj Mu i ti razlog za sreću!

 

Piše: Marina Brkić / Portal Rasno