Ivana Knezović - Musa: Moj dida i ja

Ovu priču davno je ispričala osoba koja danas više nije među nama.Meni draga osoba-moj dida.Kad je bio sasvim mali njegova majka je jednom za ručak njemu i ocu poslužila zagorjeli kruh. I dok je on nevoljko gledao u taj kruh i mrštio se,njegov je otac uzeo komad i pojeo ga u tišini. Nakon ručka majka se ispričala ocu što je poslužila takav kruh. A on je rekao :"Draga sve je u redu,ja ga volim i takvog". Tu večer prije spavanja on je otišao svome ocu poželjeti laku noć i pitao ga da li stvarno voli takav kruh. "Zagorjeli kruh nije najgore što nam se moglo dogoditi. Zagorjeli kruh ne može nikoga povrijediti, a da sam prigovorio,ja bih povrijedio tvoju majku. Napravio bih puno veću štetu". Riječi ostaju duboko urezane u umu i srcu. U obraćanju svojim bližnjima zanemarujemo način na koji to činimo. Ne biramo riječi i ne razmišljamo previše o tome kako će one utijecati na tu osobu. Moramo paziti na riječnik i ton. Tako kada upućujemo riječi drugome ,imajmo na umu osijetljivost koju pokazujemo primajući tu istu riječ upućenu nama. JER NAŠE JEDINO ORUŽJE JE RIJEČ-REKAO JE DIDA.

 

Piše: Ivana Knezović - Musa / Portal Rasno