Mirna Brkić: Znao si da je posljednji put

Mjesec prosinac za mene je najljepši u godini.
Bar je tako bilo dok sam odrastala. Čim stavimo kalendar na zid, počela bi precrtavati do 12 stranicee. I tako svake godine.
Iako, znaš, svaka stranica kalendara, svaki datum, bio je naš, poseban. Poseban zbog toga što smo 14 godina koračali zajedno, svjesni da baš taj zajednički trenutak, dan...može postati datum tvog ponovnog rodjenja. Ali na onom ljepšem mjestu, gdje svaka bol prestaje, gdje dijagnozee ne postoje. Tamo gdje si sada. 
Mjesec prosinac više ne liči na one sretne dane kalendara. Od 2009.godine ispunjen je samo uspomenama. Uspomenama koje su moje životno gorivo za svaki korak naprijed. Moja snaga za preživjeti još jedan Božić. 
Neću lagati, ponesu me sjećanja i pojave se slike u mojoj glavi zbog kojih poželim nikada na otvoriti oči. 
Naš mali dnevni ritual koji bi počeo s mojom ulogom doktorice koja će izliječiti tebe, i tate svih djevojčica. Pa se vinem u oblake od dragosti uvjerena kako će jednog dana moj djevojački san postati stvarnost. I nisam željela lutkice, šminku... nego samo još jedan dan s tobom.
Ali nažalost, koliko god zatvarala oči nad životom, vratim se brzo u stvarnost. Onu stvarnost u kojoj te nema. 
Miriše i danas naša kuća na sretno doba. Ne dopuštamo drugačije. I ne može biti. Jer tu si, u našim srcima. Ne kaže se uzalud ,,Voljeni ne umiru dok žive oni koji ih vole"
Stvorili smo sjećanja koja će živjeti do zadnjeg otkucaja mog srca! 
Sjećam se našeg posljednjeg zajedničkog trenutka. Bio si tako sretan što smo uz tebe dok si u bolničkom krevetu. Kao i uvijek osmijeh od uha do uha unatoč svemu. Bar znam od koga sam naslijedila pozitivu i kada je najteže. Čudno je sto smo pričali toliko dugo a da nismo mi spomenuli protekle dane u bolnici nit ista vezano za nju. Čak smo i zaboravili gdje se nalazimo. Imao si poseban sjaj u očima dok si nas gledao. Tad dolazi sestra i vodi te na snimanje jer kao što smo i znali, stanje i nije bilo baš dobro. Al tvoja Mini , kao i uvijek vjerovala je da njenom heroju ne može ništa biti, pobjedit će i taj put. Odlaziš od nas niz dugi hodnik, pa se s pola puta vraćaš da nas zagrliš još jednom, i doslovno natraš, da idemo kući. 
Jer shvatila sam kasnije...
Znao si...
Znao si da je to posljednji put.
Ali ja nisam. 
#loveyoudad

Mogu ti nešto reći? Tebi koji ovo čitaš.... Ne moraš me poslušati. Nije ti obaveza, al bar zastani i razmisli o tome koliko pokazuješ ljubav svojim roditeljima, koliko vremena provodiš s njima. Reci im koliko ih voliš. Na sav glas izjavi im ljubav i daj do znanja koliko si sretan jer s tobom koračaju kroz život. Jedini koji su bezuvjetno tu.
Ne treba meni sažaljenje zbog ove priče, ja tebi želim otvoriti oči. 
Da voliš sada, dok nije kasno! Kao da sutra ne postoji.
Nije lako bilo napisati ove redove, istresti toliko emocija iz sebe i pretočiti ih u slova. Željela sam ustvari ovaj naslov da podijelim sa svima vama, samo naslov. Ali šta je on bez teksta, bez objašnjenja, ništa. Previše je važno za mene, za tebe... da bi ostalo nepročitano.

 

Piše: Mirna Brkić / Portal Rasno