Božić u Hercegovini

Vjerujem u Božić. Vjerujem u novo rađanje. Vjerujem u nove prilike.
Nikad kao za Božić, uvijek i iznova, postanem dijete. Jer i On ponovo postaje dijete. A On je bitan. Ni u jednom dijelu godine nisam tako poletna i zaigrana i djetinjasta i sretna. Božić mi je toliko drag da sam odlučila iduće tri kolumne pisati samo o Božiću. O Božiću u Hercegovini.

Vjerujem da se pitate po čemu je to Božić u Hercegovini drugačiji nego Božići u drugim dijelovima svijeta. Pa i nije i je. Po čemu nije? Obitelj se okuplja, pomalo nam stiže komercijalni Advent sa zapada, stol je prepun hrane, svi su užurbani (čitaj:nervozni) i što si odrasliji, gubi se ona čarolija Božića koju si osjećao u djetinjstvo. Na stranu da ima loše nešto u hrani i druženju i na kraju činjenici da naši ljudi mogu zaraditi za Božić, ali nekako sam uvjerena da se Božić rađa u srcu. To je onaj prvi osjećaj koji drži čovjeka. Ali da se ovdje ne bih zadržavala, malo hercegovačke božićne atmosfere.

Dakle, prošlo je kolinje, meso se suši u sušnicama i na hranidbenoj razini si siguran za Božić. Sreća pa u Hercegovinu još koliko-toliko nije došla moda da se kite gradovi u polovici studenog, pa to krene tek od prve nedjelje Došašća. Matere su već zauzele ulogu generala kad su u pitanju božićni kolači, božićna hrana i, nedaj Bože da zaboravim, generalno čišćenje kuće. To krene toliko rano da se do Božića kuća uspije tri puta isprljati i tri puta generalno očistiti. Pa krene pranje zavjesa i tepiha, odmiču se sve moguće garniture i ormari, uglavnom, čiste se i potkrovlja. Mislim da to donese najveću nervozu. Meni osobno najljepši dio pripreme za Božić (uz smišljanje koje kolače praviti za Božić) su mise zornice.

Veliki broj ljudi u Hercegovini ide na mise koje počinju u 6 sati ujutro. Ne znam, ima nešto čarobno u ustajanju u 5 ujutro i onda ići na zornicu. Istina, zna biti nekad tako teško ustati iz kreveta. Znači, krevet poprimi osobnost i govori ti da ostaneš, da ti je tu lijepo i toplo i sve slatke riječi koje te mame da ostaneš. I to traje dok ne ustaneš. Kad ustaneš, budeš sretan i radostan, te se osjećaš nekako moćno i samosvjesno jer ustaješ u 5 ujutro. I znate što? Dan je tako divno organiziran i imaš vremena za sve. Doslovno za sve. I govoriš sebi da će tako nastaviti i ostatak godine (i ostaneš u toj odluci sve do Stipanjdana). Nakon toga se pije kava sa prijateljima satak vremena (jer imaš vremena do posla sat vremena sa prijateljima piti kavu!!). Pa može li bolje? Ili toplu čokoladu, da ostanemo u božićnom duhu. Topla preporuka svima!

Spomenih da je Advent stigao u Hercegovinu. Od lani imamo božićno druženje kroz došašće u Mostaru pod nazivom Advent u Mostaru. Ako budete prolazili kroz Mostar, preporučujem da svratite. U ovoj kolumni malo o hrani koja se tamo nudi. Najčešće je to tipična hrana i pića koja se nude i na svim ostalim Adventima u svijetu. Kobasice, fritule, kuhano vino, čaj, razni slatkiši, vafli.

Ako ne zaboravimo činjenicu da smo u Hercegovini, pridodajte hercegovačke uštipke, hercegovački pršut, sir iz mijeha, palaćinke. Također i ostali gradovi u Hercegovini organiziraju božićna druženja, ali samo po par dana pred Božić i humanitarnog su karaktera. Ponuda je također slična.

Ako se ovih dana zadesite u Hercegovini, svratite. Vidite kako mi to radimo.
Što se tiče domova, sarma je već zauzela glavno mjesto nedjeljom (i ako je ostane, još koji dan u tjednu). Oni koji su ponosni na svinjsko meso koje su sami uzgojili, lagano ‘isprobavaju’ kakva je kobasica (čitaj: isprže metar kobasice da ‘ocjene’ omjer začina) i lagano režu tzv. tančad/tančinu (tanji dijelovi svinjskog mesa koji se suše). Uglavnom, dobro se jede i do Božića.

 

Piše: Marija Ćeškić