Mario Brkić: "Selo moje ljepše od Pariza"

Kako da ne volim to malo selo, to selo u kojem i onaj običan let ptice ima nekakvu posebnu čar. Kad se probudiš, iziđeš pred kuću i ugledaš prvi dim iz susjedovog dimnjaka, ispuni te neka posebna toplina. Kad ti onaj hladni seoski zrak zarumeni obraze, uđeš u kuću i staviš hladne ruke iznad starog šporeta, dok ih trljaš da se što prije ugriju osjećaš neko zadovoljstvo u sebi. Teško je taj osjećaj opisati onome tko ne uživa u seoskoj ljepoti, u prirodi, u pticama, u svakom detalju, pa čak i onoj najmanjoj sitnici. Taj ne može shvatiti koliko to naizgled “obično” selo može dati, može ispuniti čovjeka, može ga učiniti sretnim i slobodnim.

 

Dok sunce izlazi iznad Ozrenja i baca prve zrake na moju kuću, od susjeda dolazi već zaboravljeni miris pečenog kruha. Taj miris me vraća u neke prošle dane dok je moja majka svako jutro pekla.. a mi kao djeca “kriomice otkinemo” vrući ćošak, a kasnije slijedi (šipka) kazna. Sve su to čari koje čovjek pamti cijeli život, sve su to trenuci koje prepričavamo mlađim naraštajima, i sve su to detalji koji su obogatili naše djetinstvo i urezali ljubav prema tom naizgled malom selu.